Među različitim regionima, pogrebni običaji pokazuju značajne varijacije, a Srbi, posebno, imaju tendenciju da održavaju specifične tradicije.
Kako bi prenijeli svoju simpatiju prema preminulima, rođaci usvajaju praksu oblačenja sumornih nijansi. Žene se, na primjer, odlučuju za crne šalove, dok muškarci biraju crne košulje ili kravate. Ova uobičajena odjeća se obično nosi godinu dana, tokom koje se porodica uzdržava od proslava, igara i pjevanja.
Trenutno je dozvoljeno nošenje crne odjeće 40 dana, au određenim okolnostima to se može produžiti na šest mjeseci ili čak godinu dana. Međutim, vrijedno je napomenuti da se proslava Hristovog praznika tradicionalno obilježava na isti način, bez obzira na nedavne žalosti u porodici. Neki pojedinci čak tvrde da je važnije obilježavati slavu u ovo vrijeme, jer se slavenske molitve služe za duše preminulih najmilijih. Obično se ne organizuju kućne svečanosti kao što su zabave, vjenčanja i druga okupljanja. S obzirom na varijacije u pogrebnim običajima u različitim regijama, preporučljivo je konsultovati se sa svećenikom za smjernice o odgovarajućim praksama u ovim situacijama.
U skladu s kršćanskom doktrinom, smrt se smatra posljedicom Adamovog prijestupa protiv Boga, koji se obično naziva “kaznom za grijeh”. Božja početna namjera bila je da se prijelaz iz smrtnog postojanja u vječni život odvija neprimjetno, slično gracioznoj metamorfozi leptira koji se oslobađa iz čahure i uzdiže na nebo.
Jeste li se ikada susreli s ovim kulturnim tradicijama povezanim sa smrću voljene osobe? Pogrebni običaji u Srbiji se veoma razlikuju u zavisnosti od regiona, a svako područje ima svoje posebne rituale i običaje. U prošlosti se većina smrti događala kod kuće, što je dovelo do razvoja narodnih vjerovanja i običaja oko sahrana. Nije bilo neuobičajeno da svi članovi porodice ostanu budni kada je neko preminuo, jer se vjerovalo da smrt liči na stanje sna. Postojala je i bojazan da će pokojnik naići na usnulog pojedinca, koji će tada biti predodređen da bude sljedeći koji će umreti. Ako je osoba preminula otvorenih očiju, vjerovalo se da će i prva osoba koja je vidi doživjeti istu sudbinu. Da se pokojnik ne bi vratio kao vampir, bio je običaj da se šibica koja se nađe u njihovom džepu probode iglom. Osim toga, nakon nečijeg odlaska, sva ogledala u kući bi bila prekrivena, jer se vjerovalo da duša pokojnika može ući u ogledalo i ostati među živima.
Pojedini ruralni krajevi vjerovali su da je voda koju je pokojnik koristio za kupanje nečista, a čin prskanja vode ispred kuće smatran je predznakom smrti. Radi zaštite flore i faune, pogrebne povorke su namjerno izbjegavale prolazak kroz polja, livade i stada stoke. Sama bolest se često pripisivala demonskim silama, što je dovelo do prakse dovođenja bolesne djece na sahrane u nadi da će se bolest prenijeti na pokojnika. U pojedinim dijelovima zemlje postoji vjerovanje da osobe rođene u istom mjesecu dijele zajedničku sudbinu, a nakon smrti jednog, vjeruje se da će uskoro uslijediti i drugi. Da bi se to spriječilo, običaj je da se pokojnik “otkupi” tokom pogrebne ceremonije. Osim toga, u okolini Zajeće običaj je da najmiliji bacaju zemlju na groblje, što simbolizuje sreću i označava da onaj koga zemlja udari neće biti sljedeći.
