U posljednjih mjesec dana, ubjedljivo najgledaniji domaći film u regionalnim bioskopima jeste film “Nedjelja”, Autobiografski film o legendi narodne muzie Džeju Ramadanovskom. U njemu se pominju razne beogradske face iz tog vremena, a mi danas govorimo upravo o jednom od njih.
Među pojedincima koji su iskazivali i drskost i ludost, sebe sam smatrao oličenjem ludila i neustrašivosti. No, osjećam grižnju savjesti prema pokojnom Ljubomiru Magašu zvanom Ljuba Zemunac, s kojim sam se borio i bez oklijevanja priznajem svoj poraz.
Čak i danas, narativi koji okružuju intenzivne pojedince i nasilne događaje, prvenstveno iz 1990-ih, nastavljaju zaokupljati široku populaciju. Jedna takva priča izašla je na vidjelo kroz film “Nedelja”, koji se bavi postojanjem poznatog pjevača Džeja Ramadanoskog.
Jedna osoba u filmu ima značajnu ulogu – Iso Lero Džamba, brat od Džeove tetke i istaknuta ličnost dorćolskog podzemlja. Misteriozno nestao 23. rujna 1993., njegovi ostaci nikada nisu otkriveni. Ovaj zagonetni lik u filmu “Nedelja” tumači Marko Janketić.
Od popravnog doma do kralja beogradskog podzemlja, Džambin buran životni put, kako otkriva njegov intervju iz 1990., uvijek je bio u suprotnosti sa zakonom.
Vukotić ga je, tvrdi Lero, upucao s namjerom da svojim prijateljima osigura mjesta u odjelu osiguranja kockarnice “Beograđanka”, a ne da Lero nastavi tu ulogu.
Dopustite mi da se predstavim kao Lero Iso, poznat i pod pseudonimom Dzamba. Trenutno imam 37 godina i rođen sam na Dorćolu. Moj je život krenuo krivim putem u ranoj mladosti, točnije u petom razredu osnovne škole. Tijekom tog vremena zašao sam u područje sitnih krađa, postupno napredujući do umjetnosti krađe automobila. Zbog svojih postupaka našao sam se zatvoren u zidove popravnog doma u Negotinu, zatim prebacivanje u Kruševac i na kraju završio u zatvoru.
Ispovijest Lera Isoa, iskusnog pripadnika beogradskog podzemlja, započela je pričom o njegovom susretu s Veselinom Vukotićem, ubojicom Andrije Lakonića, koji ga je krajem prošle godine ubio u restoranu “Marakana”. Vjeruje se da Vukotić trenutno boravi na nepoznatom mjestu s krivotvorenim identifikacijskim dokumentima.
Tijekom boravka u Negotinu imao sam priliku komunicirati sa starijim i iskusnijim pojedincima koji su me ne samo naučili zanatu već su mi prenijeli svoje znanje o maksimalno učinkovitom izvođenju provala. Jedna osoba koja je odigrala značajnu ulogu u mom životu je Branislav Tapušković, koji me primio u svoj dom na Voždovcu i spasio me od strožeg okruženja. No, moje daljnje provale dovele su me na kraju u Dom u Kruševcu, gdje sam proveo otprilike sedam mjeseci. Tamo sam susreo pojedince koji su još više moralno bankrotirali od mene – pojedince lišene karaktera, emocija i osnovne ljudskosti. Otrovna atmosfera Doma potaknula je u meni agresiju i ravnodušnost.
U činu samoobrane, Lero Iso se našao uhvaćen u kaotičnoj tučnjavi među “domaćim dečkima” i, nažalost, morao je upotrijebiti čašu kao oružje da se zaštiti, što je rezultiralo smrću jednog od napadača.
Lero se prisjeća da su mu za vrijeme dok je tamo bio dali nadimak “Kurjak”, kako je svima bio običaj. Zbog ubojstva i kasnijih zločina počinjenih nakon bijega od kuće, Lero je dobio šestogodišnju zatvorsku kaznu koju je služio u Valjevu i Požarevcu.
Nakon dvije godine, zbog višestrukih pokušaja bijega, prebačen je u Požarevac. Tamo se našao u odjelu namijenjenom povratnicima, uz okorjele kriminalce. Veći dio kazne proveo je u samici i izolaciji jer se nije mogao pomiriti s autoritetima u zatvoru. Zanimljivo je da je čak i među zatvorenicima postojala hijerarhija u kojoj se dominacija uspostavljala fizičkom agresijom, pri čemu su jači zatvorenici tvrdili svoju moć nad slabijima kako bi se uspostavili kao “gazde”. Jedne mu je kobne noći maskirana osoba prišla s leđa i zadala mu smrtonosnu prostrijelnu ranu. Prepričavajući događaj, Lero otkriva da je tada bio u prisustvu svoje bivše supruge Karmen i njezine prijateljice. Ovaj tragični događaj odigrao se upravo ispred “Cepelina”, danas poznatog kao “Taš klub”.
Svjesni da on nema namjeru svjedočiti na sudu, milicija se tada, kako je objasnio Džamba, suzdržala od bilo kakvih radnji. Nikada nije tražio pravnu potvrdu. Međutim, milicioneri su se nemilosrdno trudili da mu nanesu patnju.
Jedan značajan incident koji služi kao nepobitan dokaz je događaj u kojem sam se hrabro branio i borio za život ispred restorana Topčiderska noć kada su pojedinci sličnih namera pokušali da me eliminišu. Lero se živo sjeća te neslavne pucnjave koja je izazvala veliku buru u Beogradu. Moja je uloga tada bila osigurati red i sigurnost u toj ustanovi. No, nedugo nakon izlaska iz zatvora, Iso Lero ponovno se našao na naslovnicama. Ovaj put je postao meta pucnjave u restoranu “Marakana”. Metak mu je probio ruku i zaglavio se u bedru.
Prema riječima DŽambo, mediji navode da je za nanošenje ozljeda odgovoran Veselin Vukotić. No, ako je Vukotić i počinio ovo djelo, to je učinio bez ikakvog opravdanog razloga. Ovu činjenicu može potkrijepiti i Darko Ašanin, ali i brojni pojedinci koji su bili prisutni za našim stolom.
Tijekom tog incidenta Lero se žestoko posvađao s Ašaninom oko toga tko se od njihovih sugrađana Crnogoraca raspitivao za njega. Lero je Ašaninu jasno dao do znanja da se, ako netko ima problema s njim, obrati izravno, istaknuvši da je s njima uvijek bio u dobrim odnosima. Nadalje, Lero je upozorio da će, ako čuje bilo kakvu negativnu primjedbu o sebi, odgovoriti silom ušutkavanjem svih. No, nakon ovog incidenta, penzionisani policajac postavljen je za šefa obezbjeđenja u “Beograđanki”, dok je Veselin Vukotić dobio posao u kazinu “Tamiš” u Pančevu.
Kako piše list, Džambo je otkrio da je nakratko pritvoren, a potom odmah pušten, što je bio drugačiji ishod od onoga što je očekivao. Zanimljivo, nekoliko mjeseci kasnije, kada se oporavio od muke, dobio je poziv za svjedočenje. Međutim, odlučio je ne postupiti po nalogu zbog tjeralice koja je bila izdana protiv njega. Džambo nije tip osobe koja se sveti ili zamjera onima koji su mu nanijeli zlo. Vjeruje u postojanje više sile, koja je sveznajuća i svjedoči svim postupcima.
