U svakodnevnom životu se susrećemo sa mnogim izazovima . Jedan takav i ovaj tekst je sam.Čovjek koji je shvatio da je takva sudbina i da nemože ništa uraditi da je promjeni.Jedna jako dirljiva priča u nastavku!
Oženio sam se udovicom koja je bila 11 godina starija od mene, iako su se svi oko mene protivili toj odluci. Kada sam imao samo 21 godinu, uprkos negodovanju roditelja, braće i prijatelja, odlučio sam da pratim svoje srce i započnem život s njom. Ona je već imala sina iz prvog braka, dječaka od šest godina, ali meni to nije predstavljalo nikakav problem. Naprotiv, volio sam tog dječaka kao da je moj, i ubrzo smo stvorili pravu malu porodicu. Bio sam potpuno zaljubljen u nju, do te mjere da mi ništa drugo nije bilo važno osim nje. Njena prisutnost je bila centar mog života.
- Kako je vrijeme prolazilo, moja ljubav prema njoj je samo rasla. Svaki dan s njom donosio je novu radost i osjećaj ispunjenosti. Međutim, nakon četiri godine srećnog braka, život mi je zadao najteži udarac. Ona je oboljela od karcinoma želuca. Ta bolest je došla iznenada, brzo se razvila i još brže mi je oduzela voljenu suprugu. Moj svijet se srušio kada sam je izgubio. Prošlo je šest godina od njenog odlaska, ali bol zbog njenog gubitka ne jenjava. Osjećam prazninu koja ne prestaje, jer ona nije bila samo moja supruga, već osoba koja je donijela svjetlost u moj život, iako je iza sebe nosila težak teret tuge i nesreće iz prošlosti.
Mislim da je njen prvi muž, s kojim je bila u braku osam godina, na neki način doprinio njenoj bolesti. Njihov odnos je bio pun bola i stresa, a sve loše što je proživjela s njim sigurno je ostavilo duboke ožiljke na njenom zdravlju. Stres, briga, tuga – sve su to faktori koji su, po mom mišljenju, igrali veliku ulogu u njenom preranom odlasku. Nosila je toliko bola iz prošlog života, i mislim da je sve to uticalo na njen duh i tijelo.
Nakon njenog odlaska, moj život nikada više nije bio isti. Iako su me mnogi ostavili, nikada nisam poželio drugu osobu u svom životu. Ne planiram se ponovo ženiti, jer za mene više ne postoji niko ko bi mogao zauzeti njeno mjesto. Moja jedina svijetla tačka je naš sin, odnosno njen sin kojeg sam prihvatio kao svog. Uspio sam da ga podignem i odgajam u dobrog, poštenog i vrijednog momka. Sada je na pragu punoljetstva, uskoro će napuniti 18 godina i planira da se odseli u Ameriku.
Dok razmišljam o tome, ne mogu a da se ne zapitam kako ću se nositi s tim kada i on ode. Iako sam ponosan na njega i njegove planove, suočavam se s činjenicom da ću ostati sam. Izgleda da mi je sudbina da me svi koje volim napuste. Prvo su me ostavili roditelji i braća, zatim moja voljena Sanja, a sada se i moj sin sprema da ode. No, prihvatam tu sudbinu s težinom u srcu, jer izgleda da je život predodredio da svi koje volim, na neki način, jednog dana odu.
