DODATNI TEKST
Albert Ellis, pionir na području racionalno-emotivno-bihevioralne terapije, značajno je utjecao na disciplinu psihologije svojim nepokolebljivim suočavanjem s iracionalnim uvjerenjima koja koče ljudsku sreću. Tijekom svoje opsežne karijere koja traje više od šezdeset godina, ocrtao je niz kognitivnih zamki nazvanih “otrovi zadovoljstva” – kognitivne obrasce koji rezultiraju osjećajima bespomoćnosti, nezadovoljstva i unutarnjih sukoba. Među njima je jedno od najraširenijih i najštetnijih uvjerenje da osobna vrijednost ovisi o ljubavi i prihvaćanju drugih.
Koncept često prihvaćaju pojedinci od malih nogu, tijekom kojih se roditeljsko i obrazovno odobrenje smatra neophodnim za sigurnost i stabilnost. Međutim, ako takav način razmišljanja potraje u odrasloj dobi, može se razviti u štetnu zamku. Pojedinac može nesvjesno zanemariti svoje istinske potrebe kako bi ispunio očekivanja drugih, vođen željom za ljubavlju i prihvaćanjem. Ovakav način postojanja u konačnici rezultira potiskivanjem osobnih težnji, osjećajem praznine i unutarnjeg nesklada, a sve u nastojanju da se izbjegne odbacivanje. Ellis je odlučno odbacio ovu ideju, ističući da nas nitko nije dužan voljeti, okarakteriziravši to očekivanje kao fundamentalno iracionalno.
Ljudi imaju svoje izazove, nedostatke i ograničenja, što može spriječiti njihovu sposobnost da zadovolje naše emocionalne potrebe. Bit emocionalnog oslobođenja je u prepoznavanju da, iako je prihvaćanje od drugih poželjno, ono nije nužan uvjet za našu sreću i dostojanstvo. Zamjena ovog uvjerenja racionalnijom i zdravijom perspektivom – onom koja utjelovljuje ideju: “Iako je lijepo biti voljen, moja vrijednost ne ovisi o tome” – rezultira većim samopouzdanjem, emocionalnom otpornošću i dubljim osjećajem autentičnosti.
Ovo gledište oslobađa pojedinca od stalnog pritiska da sebe prizna drugima, dopuštajući stvaranje odnosa koji se temelje na uzajamnom poštovanju, a ne na tjeskobi od potencijalnog odbijanja. Na sličan način, društveni okvir u kojem postojimo često prenosi ideju da je naša vrijednost uvjetovana našim postizanjem uspjeha definiranog vanjskim kriterijima – kao što su postignuća u karijeri, financijsko bogatstvo, fizički izgled i društveni položaj. Ellis je osudio ovakav način razmišljanja kao još jednu zamku koja iscrpljuje pojedince i tjera ih na stalnu potragu lišenu istinske svrhe.
Brojni pojedinci postižu uspjeh kojem su težili, samo da bi otkrili da im još uvijek nedostaje mir ili zadovoljstvo – jer su težili priznanju, a ne vlastitom osjećaju ispunjenja. Korisna alternativa ovom uvjerenju je: “Moja vrijednost nije određena mojim posjedom ili mojim uspjehom mjerenim standardima drugih. Posjedujem vrijednost samo postojanjem, težnjom i razvojem.” Usredotočujući se na svoje unutarnje vrijednosti i krećući se prema osobnim ciljevima, umjesto da se pridržavamo vanjskih standarda, stvaramo priliku za istinsko samopoštovanje – ne zato što smo „najbolji“, već zato što smo iskreni prema sebi.
Prevladavajuća zabluda koju je Ellis razbio jest uvjerenje da se život mora odvijati točno prema našim očekivanjima. Takvo nefleksibilno razmišljanje često dovodi do razočaranja, frustracije i osjećaja nemoći. Život ne slijedi linearan put; nego je puna neizvjesnosti, izazova i nepredviđenih obrata. Umjesto da te trenutke doživljavamo kao pokazatelje neuspjeha, možemo ih promatrati kao priliku za rast, prilagodbu i istraživanje novih puteva. Ellis nas potiče da prihvatimo perspektivu da “život ne mora biti savršen da bi bio vrijedan truda.”
Umjesto da služi kao dokaz naše neadekvatnosti, neuspjeh je sastavni dio putovanja koje oblikuje naš karakter. Sposobnost izdržati, uložiti napor i učiti iz poteškoća je ono što život čini smislenim, a ne postizanje besprijekornog rezultata. Štoviše, uvjerenje da nemamo utjecaja na svoj život ili obrnuto, potreba za kontrolom svakog aspekta još je jedna krajnost koja remeti unutarnji mir. Ellis je naglasio važnost diferencijacije – razumijevanja onoga što je pod našom kontrolom, a što nije.
Iako je možda točno da nisu sve okolnosti podložne našem utjecaju, zadržavamo mogućnost odabira svojih odgovora na njih. Ova svijest o izboru služi kao izvor osnaživanja, povećava samopouzdanje i ublažava osjećaj bespomoćnosti. Uvjerenje da je preživljavanje nemoguće bez pomoći drugih također može biti štetno. Pojedinci koji ovise isključivo o vanjskim sustavima podrške često se nađu u suovisnim odnosima, što ih čini ranjivima na nevolje kada se ti odnosi pokvare. Ellis je zagovarao njegovanje unutarnje snage i samopouzdanja: samopouzdanje ne znači izolaciju; to prije znači da ste sami sebi pouzdani temelj koji omogućuje zdravije i ravnopravnije odnose s drugima.
