Jeste li ikada razmišljali o tome je li neka osoba izvor vaše nesreće ili je možda odgovornost na vama?Naime, nikada ne možete računati na to, da ste miljenik sreće….
Ovaj fenomen razjasnio je ugledni psiholog, a daljnje spoznaje možete otkriti u nastavku današnjeg članka. Albert Ellis, pionir racionalno-emotivno-bihevioralne terapije, izvršio je značajan utjecaj na disciplinu psihologije zbog svoje hrabre borbe protiv iracionalnih uvjerenja koja koče ljudsku sreću.
Tijekom više od šezdeset godina predanog rada istaknuo je razne mentalne zamke zvane “otrovi užitka” — kognitivne obrasce koji rezultiraju osjećajima bespomoćnosti, nezadovoljstva i unutarnjih sukoba. Među njima, jedno od najraširenijih i najštetnijih je uvjerenje da osjećaj osobne vrijednosti ovisi o ljubavi i prihvaćanju drugih. Ovu ideju pojedinci često prihvaćaju od malih nogu, budući da je odobrenje roditelja i odgajatelja ključno za njihov osjećaj sigurnosti i preživljavanja. Međutim, kada se takav način razmišljanja zadrži u odrasloj dobi, može se pretvoriti u štetnu zamku.
Pojedinci mogu nesvjesno dati prednost očekivanjima drugih nad svojim istinskim potrebama, tražeći ljubav i prihvaćanje zauzvrat. Ovakav pristup životu potiče potiskivanje osobnih težnji, izaziva osjećaj praznine i stvara unutarnji nemir – sve u pokušaju izbjegavanja odbijanja. Ellis je oštro odbacio tu ideju, ističući da nas nitko nije dužan voljeti, smatrajući takvo očekivanje suštinski iracionalnim. Svaka se osoba bori sa svojim izazovima, manama i ograničenjima koja je mogu spriječiti da adekvatno odgovori na naše emocionalne potrebe. Bit emocionalne slobode je u prepoznavanju da, iako je ugodno da nas drugi prihvaćaju, takvo prihvaćanje nije nužan uvjet za našu sreću i dostojanstvo.
Zamjena ovog uvjerenja racionalnijom i zdravijom perspektivom – kao što je gledište: “Iako je lijepo biti voljen, moja vrijednost ne ovisi o tome” – rezultira većim samopouzdanjem, emocionalnom otpornošću i dubljim osjećajem autentičnosti. Ovo gledište oslobađa pojedinca od stalne potrebe da se potvrdi u očima drugih, dopuštajući mu da njeguje odnose temeljene na međusobnom poštovanju, a ne na strahu od odbijanja. Slično tome, društvo u kojem živimo često nameće ideju da je naša vrijednost uvjetovana postizanjem uspjeha definiranog vanjskim kriterijima – poput karijere, bogatstva, izgleda i društvenog položaja. Ellis je osudio ovakav način razmišljanja kao još jednu zamku koja iscrpljuje pojedince i gura ih u beskrajnu jurnjavu lišenu ikakvog pravog cilja.
Brojni pojedinci postižu uspjeh koji su nekoć željeli, samo da bi otkrili da su ostali bez mira i zadovoljstva jer su njihove aktivnosti bile usmjerene na stjecanje priznanja, a ne na njegovanje vlastitog osjećaja ispunjenja. Korisna alternativa toj perspektivi je: “Moja vrijednost nije određena mojim posjedom ili mojim uspjehom mjerenim standardima drugih.” Vrijednost posjedujem samo svojim postojanjem, trudom i osobnim razvojem.” Utemeljujući se u svoje unutarnje vrijednosti i fokusirajući se na svoje osobne težnje, a ne na vanjska mjerila, stvaramo priliku za istinsko samopoštovanje – ne zato što smo “najbolji”, već zato što smo iskreni prema sebi.
Prevladavajuća zabluda koju je Ellis učinkovito raspršio jest uvjerenje da se život mora odvijati točno onako kako ga zamislimo. Takvo nefleksibilno razmišljanje često dovodi do razočaranja, frustracije i osjećaja bespomoćnosti. Život ne ide ravnim putem; nego je puna neizvjesnosti, izazova i neočekivanih zaobilaznica. Umjesto da ove slučajeve vidimo kao znakove neuspjeha, možemo ih promatrati kao prilike za rast, prilagodbu i istraživanje novih puteva. Ellis nas potiče da prihvatimo perspektivu da “život ne mora biti savršen da bi bio vrijedan truda.” Umjesto da služi kao dokaz naše neadekvatnosti, neuspjeh je sastavni aspekt putovanja koji oblikuje naš karakter. Sposobnost izdržati, boriti se i rasti kroz nedaće je ono što daje smisao životu, a ne postizanje besprijekornog rezultata.
Štoviše, ideja da nemamo kontrolu nad svojim životom, ili obrnuto, da moramo kontrolirati svaki aspekt, predstavlja još jednu krajnost koja remeti unutarnji mir. Ellis je naglasio važnost diferencijacije – razumijevanja onoga što je pod našom kontrolom, a što nije. Iako je istina da ne možemo utjecati na sve okolnosti, imamo mogućnost odabrati svoje odgovore na njih. Ovo prepoznavanje izbora osnažuje, povećava samopouzdanje i ublažava osjećaj bespomoćnosti. Jednako štetno može biti uvjerenje da je preživljavanje nemoguće bez vanjske pomoći. Pojedinci koji ovise isključivo o vanjskim izvorima podrške često se nalaze u suovisnim odnosima, što ih čini ranjivima kada takvi odnosi propadnu.
Ellis je zagovarao njegovanje unutarnje snage i samopouzdanja: samopouzdanje nije jednako izolaciji, već predstavlja pouzdan izvor podrške za sebe – ovaj temelj potiče zdravije i uravnoteženije odnose s drugima. Proces donošenja odluka često dovodi do unutarnjih sukoba i iscrpljujućih neizvjesnosti. Ideja da se mora donijeti “ispravna” odluka, uz izbjegavanje svih pogrešaka, može zarobiti pojedince u ciklusu stalne analize. Ellis je istaknuo da nijedna odluka nije besprijekorna; nego postoje samo oni koji su najprikladniji u određenom trenutku na temelju dostupnih informacija. Prihvaćanje pogrešaka kao neizbježnog aspekta postojanja oslobađa nas osjećaja krivnje i stvara prilike za osobni razvoj.
U konačnici, jedan od najznačajnijih uvida Alberta Ellisa jest da se emocije ne pojavljuju spontano; nego proizlaze iz naših misli. Učeći identificirati i kritički ispitati svoja uvjerenja, možemo transformirati svoje percepcije svijeta i preuzeti vlasništvo nad svojim odgovorima. Ovaj proces nam omogućuje da kultiviramo unutarnju otpornost potrebnu da ne postanemo potčinjeni našim emocijama, već da postanemo namjerni navigatori vlastitih iskustava. Ellis prenosi razumijevanje da sreća nije vanjski dar, već vještina koja se razvija kroz samosvijest, racionalno razmišljanje i hrabrost da izazovemo svoja uvjerenja. Ova ideja predstavlja njegovu najznačajniju ostavštinu: poticaj da postignemo slobodu u vlastitom umu.
