Zamislite samo da ste dobili ime po nekom popularnom svjetskom političaru ili predsjedniku? Ako živite, na ovim prostorima, onda definitivno ne biste imali sreće, da dobijete ime Tito…
Cijeli život ostaje oznaka koju nam daju roditelji po kojoj se identificiramo uz svoje prezime. Često su ta imena preuzeta od neke poznate ličnosti kojoj se roditelji dive. Eto ga, čovjek s imenom koje odgovara okolnostima njegova života. U svakom slučaju, poznatog kao Tito Misimović, tata ga nije krstio kao malu poteškoću i bio je sklon da mu se neki vršnjaci u školi rugaju.
Tito Misimović, Bosanac rođen 30. listopada 1986. godine u malom selu Vrbaška kod Gradiške ima ime koje ljude, pa tako i njega samog, na neki način drži upletenim u brojne misteriozne i na trenutke čudne afere. Često ga fini život prati vani samo kao zavarivač; Obično ga se naziva punim imenom što izaziva različite reakcije među pojedincima, kako pozitivne tako i negativne. Ime koje nosi nije slučajno po odabiru roditelja, već po ocu Vitomiru Misimoviću, povratniku iz Australije, koji je svom sinu odlučio dati ime po slavnom i velikom jugoslavenskom vođi Josipu Brozu Titu.
Značenje iza njegove nomenklature datirano je iz vremena neposredno nakon Titove smrti kada mu je otac Vitomir Misimović, kao izravna opozicija Titovom režimu, objavio ‘rat’ nazvavši sina po njemu. U prilično raznolikom i dosta osporavanom razdoblju za Jugoslaviju, kada je Tito slavno postao od posvuda do nigdje u javnosti, Vitomirov izbor pokazao je njegov nesklad s tom upravom i izazvao brojne reakcije oko samog imena. Vitomir, iako uvijek artikuliran u kritici Tita, čak je duhovito dodao da ‘psuje svog Tita, a ne Broza’. Tako i jedan Tito Misimović postaje živi spomenik bivše Jugoslavije: suština bezbrojnih razgovora i anegdota izazvala je ne samo bajkovite situacije u svakodnevnom životu, već iu školi gdje su ga drugovi iz razreda zadirkivali, ne shvaćajući zašto. U početku je bio zbunjen i posramljen kad su mu ljudi počeli klicati kao kralju Titu.
Ali s vremenom je mogao razumjeti cijeli osjećaj i s ponosom će nositi svoje ime. Bilo bi mu neugodno tu i tamo, pa čak i u trenucima kada mu crkveni svećenici nisu mogli krstiti djecu zbog imena, to ga, međutim, nije povlačilo. Tad je, zajedno sa svojim kumom, samo za crkvene knjige odlučio uzeti drugo ime i tako je na crkvenim papirima postao Tomislav. Za Tita, ova njegova priča nadilazi puko imenovanje do filozofije života koja dopušta individualnosti da vlada i suštini posjedovanja imena bremenitog jedinstvenošću i značenjem.
Tito isprva nije bio siguran želi li to biti njegovo ime ili samo nešto za šalu, no na kraju se definirao imenom. S godinama je postalo simbol uvjerenja da se čovjek može ponositi bilo kojim imenom koliko god ono bilo nezgodno i puno prepreka koje sprečavaju ispunjavanje života smislom ili sadržajem. Tito Misimović, koji živi u Glini, poštuje i pripada svojoj sredini, a njegovo je ime poznato među onima koji ga poznaju. Njegovo je ime važno u njegovoj obitelji: Titov otac ima drugog sina koji se zove Dragoljub, inspiriran ljubavlju prema Draži Mihailoviću, koji je zapovijedao jugoslavenskim snagama u domovini.
Braća Tito i Draža odrasli su zajedno i povezuju ih mnoge uspomene iz djetinjstva. Nerijetko je to izazivalo smiješne komentare njihovih susjeda koji bi govorili: “Vidi ljubav Tita i Draže”. Tito priznaje da je njegovo ime s vremenom postalo legendarno. Ljudi koje ne poznaje često pitaju koji je razlog tome, a on je to smatrao vezanim uz spokoj i smisao života. Čak iu intimnom okruženju njegovog braka, ljudi se smiju: “Zora se udala za Tita.” Nasmiješio se. Sada je bio uvjeren da njegovo ime definitivno mora značiti nešto više od pukog imenovanja – priča koja ga je pratila.
Tito Misimović se oslobodio prosječnog momka; bio je živa povijest, neka vrsta zagonetke s imenom koje je ponekad unosilo strah i humor, kao i čast za njegova kasnija vremena. To je nešto što se osjeća u svakom danu i aktivnostima u uredu, pa čak iu određenim prigodama u obitelji. Primjerice, upitan tko je najistaknutija ličnost koju je ikada sreo, ‘primio’, Tito se rado sjeća Zorana Adžića, povezujući taj događaj sa svojim životom. Unatoč onome što mu se dogodilo, nikada nije dopustio da mu ime postane identitet, već je odlučio uživati u životu s obitelji koju je odabrao.
