2 Svjetski rat je do sada najgori rat u ljudskoj istoriji, gdje je život izgubilo na milione ljudi. Koliko je samo bio težak i gadan, pokazuju i informacije, da se i u današnje vrijeme jako puno priča o istom. Repovi i posljedice su prisutne i u današnje vrijeme.
Jugoslovenska glumica Božidarka Frajt, poznata po nastupima u raznim domaćim filmovima i serijama, kroz život je pronela duboku tragediju, što je mnogima ostalo nepoznato.
Božidarka je stekla priznanje kroz ulogu u filmu “Užička republika” i oduševila publiku svojim nastupima u drugim zapaženim delima poput “Na putu za Montevideo”. Božidarka Frajt ponosna je što je majka dvoje djece, sina Tomislava i kćerke, cijenjene hrvatske glumice Bojane Gregorić Vejzović.
- Rođena u Velikoj Žuljevici kod Kozare, Božidarka Grublješić je otišla iz ovog života s imenom po kojem će s vremenom postati prepoznatljiva. Nažalost, njena majka Vida doživjela je tragičan kraj od ustaša kada je Božidarka bila tek mala, a i njen otac je izgubio život u ratu. Osvrnimo se sada na cenjeni lik vladike Nikolaja Velimirovića, čiji su ostaci vodili litiju Vojske spasa u Beogradu.
Bogdan Grublješić, otac Božidarke, aktivno je učestvovao u Kozaračkom ustanku 1941. godine, boreći se uz svoja dva brata i tri sestre. Nažalost, njegovo učešće je naglo prekinuto kada je zadobio povrede prilikom oslobođenja Prijedora u maju 1942. godine. Uprkos ranama, Bogdan se narednog mjeseca našao zarobljenim od Nijemaca i primoran je da bježi prema Zemunu i Sajmištu. Precizni detalji njegovog drskog bijega iz transporta i njegovog kasnijeg putovanja u selo Žabare ostaju obavijeni velom misterije, jer nema preživjelih svjedoka koji bi ispričali događaje.
U trenutku je uspostavio snažnu vezu sa Simom Simićem, pridošlogom u sferi borbe, a kao dokaz njihovog drugarstva, Simićevo mjesto porijekla sada nosi njegovo ime. Kada je zemljom odjeknuo poklič za narod Krajine, osetio je neospornu čežnju i prijavio se u njihove snage na Sremskom frontu. Bilo je to na bijeljinskom ratištu gdje mu je sudbina ukrstila put, neustrašivo boreći se uz drugu krajišku brigadu.
U jeku ofanzive, Vidina majka je sa Kozare premještena u logor Cerovljane. Na putu su putovali kroz Jasenovac i na kraju stigli do sela Klokočevac kod Bjelovara. Čvrsto stežući svoju ćerku Božidarku, prošla je kroz selo koje je trenutno bilo pod kontrolom partizana. Bilo je jedne kobne noći u ovom selu prodoran zvuk pucnjave razbio tišinu.
Nakon dolaska ustaša, pojedinci koji nisu odmah pogubljeni nasilno su vraćeni u logor. Vida je, zajedno s obitelji s kojom je živjela, prevezena u Sisak i zatvorena u bivšu destileriju. Narednog dana, djeca su odvojena od majki, za koje se sumnjalo da su sarađivale s partizanima. Pod plaštom noći eliminisani su među njima i Vida Grublješić.
Govoreći direktno iz vlastitog iskustva, Radosava Ljubišić, desetogodišnja mještanka Vrištika kod Prosara, iz prve ruke govori o događajima. Svojim riječima, ona nudi opis situacije:
- Po dolasku Nijemaca i naknadnom prilivu drugih, moja majka je na brzinu skupila namirnice i pridružili smo se zajednici na Kozari. Međutim, naš predah je bio kratkog daha, jer su nas komšije ubrzo obavestile da su Nemci otišli. Vraćajući se u naše selo, susreli smo se sa prizorom potpunog razaranja. Nekada poznati krajolik ležao je u ruševinama, progutan nemilosrdnim plamenom. Ostaci spaljene cigle i dalje su ispuštali dim, dok je tinjajući žar zasuo tlo. Prisiljeni da potražimo utočište u prenaseljenom kampu Cerovljani, našli smo se okruženi drugim raseljenim osobama, uključujući djecu, žene i djevojke. Preživljavajući od oskudnih obroka koje smo donijeli sa Kozare, pribjegli smo konzumaciji trave i korijenja kako bismo ugasili glad. Na kraju smo prebačeni u Uštice, gdje smo izdržali napornu sedmicu u teškim vremenskim uslovima. Konačno smo prevezeni u Jasenovac, čime je naš mukotrpan put završio.
Nakon neposrednog odvajanja našeg muškog potomstva, nastavili smo da ih smjestimo u vagone i započnemo našu napornu ekspediciju. U jednom trenutku na putu, kratka pauza omogućila je da se vrata na trenutak otvore, osiguravajući da se spriječi gušenje. Međutim, izričito nam je zabranjeno da izlazimo napolje u to vreme.
Tačna lokacija gdje je smještena nakon što je bila odvojena od majke ostaje neizvjesna. Moguće je da je bila smještena s drugom ugroženom djecom u raznim mjestima poput Sokolskog doma, Solane, bazena Teslić ili samostana Sveti Vinko u Sisku. Međutim, poznato je da je 16. listopada 1942. iz Siska prevezena grupa od 566 male djece, svako sa svojim brojem i osobnim iskaznicama. Od te dece, tridesetoro je smešteno u prihvatilište Crvenog krsta u Kukuljevićevoj 19. Božidarka je bila jedno od tridesetoro dece u toj grupi.
Pravovremenom identifikacijom i preseljenjem jače djece u odgovarajuće porodice, doktorica Desanka Risanović-Štampar uspješno je iskorijenila preovlađujuće stope mortaliteta u ovim prihvatilištima.
Došavši u sklonište samo pet dana nakon prvobitnog incidenta 21. oktobra 1942. godine, bračni par Katarina i Stjepan Frajt, bračni par bez djece, saosećajno su odabrali i odgajali mladu djevojku koja je službeno bila poznata kao 527-a. U činu inkluzije, par je odlučio da svoje prezime ugradi u ime djeteta, osiguravajući da njeno odrastanje bude u radosti i zadovoljstvu.
Po dolasku sa ljetovanja provedenog u Velikoj Žuljevici kod Kozara, Božidarka se vratila sa tek popunjenom ličnom kartom i živopisnim aranžmanom od 34 karanfila, koji predstavlja trajnu naklonost i iščekivanje njene drage porodice. Tomislav, mudar i odrastao mladić, shvatio je priču o životu svoje majke onako kako mu ga je ona ispričala. Istovremeno, Bojana, mlado i radoznalo dete, posmatrala je svoju majku kako se maštovito igra sa lutkama, opčinjena očaravajućim likovima koji su se otkrivali pred njenim nevinim pogledom.
