Vedrana Rudan poznata je po svojim iskrenim razgovorima o porodici i djeci, posebno o odrasloj djeci koja se oslanjaju na finansijsku pomoć svojih roditelja. Kao britanska spisateljica, ona otvoreno priznaje svoje veze sa svojom djecom i partnerima, što je dovelo do porasta popularnosti njenih članaka objavljenih na lokalnom području.
Sjećamo se riječi koje je izgovorila na stranici Rudan.info, a odnose se na odraslu djecu koja i dalje ovise o pomoći roditelja. Surfajući internetom, naišla sam na duboku izjavu: “Dijete nije obavezno prema roditeljima.” Ovu konkretnu rečenicu formulirala je Lisa Pontius, poznata influenserica koja je stekla značajnu publiku svojim tekstovima koji izazivaju razmišljanje. Sa 33 godine, njene riječi su pogodile brojne ljude.
Sviđa mi se teza. U stvari, imam duboku naklonost prema tome. Istina je da dijete kada odraste nema više obaveza prema roditeljima. Prijelaz iz djetinjstva u odraslo doba događa se u dobi od osamnaest godina. Bilo bi jako lijepo kada bi roditelji svom odraslom djetetu mogli reći: “Moje prethodno dijete, ne duguješ mi ništa.” Vrata su tu. Uživajte u putovanju!
Većina, ako ne i svi ljudi s kojima provodim vrijeme vjerovatno bi bili otvoreni za razvoj značajnijih odnosa sa svojom odraslom djecom ako imaju snažan osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Međutim, žalosna istina je da ne osjećamo duboku naklonost i divljenje jedni prema drugima. Iako možemo imati stav pun ljubavi prema svojoj djeci, oni ne osjećaju isto prema nama. Ovo postavlja pitanje zašto se ljudi uopće odlučuju za djecu. Budući da smo ljudi, inherentno smo vođeni našim životinjskim instinktima, jer urođena želja za slobodom i neovisnošću ostaje u nama.
Dok smo u početku njegovali svoju djecu u grudima, nismo bili upozoreni na eventualnu transformaciju koja će nam ih učiniti strancima. Nekada bespomoćno dijete nadmašit će svoje vršnjake u svojim ranim obrazovnim iskustvima, na kraju ući u formalno školovanje i potencijalno se suočiti s akademskim poteškoćama. Ovo dijete će potom napredovati u srednju školu, gdje su skupi troškovi dopunskog obrazovanja dobro poznati. Neki mogu čak nastaviti i visoko obrazovanje. Jesam li spomenuo da se više ne smatraju djecom kad napune osamnaest godina? Uobičajeno je da pojedinci započnu svoje obrazovno putovanje u ovom trenutku. Kao rezultat toga, moglo bi se postaviti pitanje da li se roditelji koji finansiraju obrazovanje svoje djece smatraju nenormalnim ili se ovo ponašanje smatra normalnim. Ostatak čitajte ovdje.
