Krajem 19. i dobro u 20. vijeku, u Đerdapskom kraju, tačnije u oblastima Homolja i Podunavlja, postojao je običaj „otkopavanje pokojnika“.
Ove krajeve su naseljavali Vlasi, koji su aktivno praktikovali i čuvali svoju tradicionalnu narodnu vjeru, posebno obožavanje mrtvih. Čin “iskopavanja” bio je posebno rasprostranjen kada su u pitanju umrle mlade osobe, i žene i muškarci. Četrdesetog dana nakon sahrane, najmiliji pokojnika bi se okupili na groblju da iskopaju grob i izvuku lijes. Ova ceremonija odvijala se pri izlasku sunca, a kada bi se kovčeg ili sanduk stavili, poklopac bi se otvarao, a lice pokojnika bi se nježno čistilo bijelom maramicom.
Nakon toga bi lice bilo okrenuto prema Suncu kako bi sunčevi zraci mogli da ga obasjaju. Potom bi se lijes ponovo zakopavao kako bi se pokojnik simbolično “prihvatio” i tog dana bi se u porodici pridržavali svih pogrebnih običaja kao da je to bila prva sahrana. Ova ceremonija je ograničena na užu porodicu, tako da ostaje privatna. Prema našim saznanjima, najnoviji zabilježeni primjer ovakvog rituala, koji ima za cilj da pokojniku podari vječni život u zagrobnom životu, dogodio se 1990-ih godina u malom selu Debeli Lug. Takve tradicije nisu ekskluzivne za ovaj region; u Rumuniji, na primjer, mrtvi se ekshumiraju nakon sedam godina, dok se na Madagaskaru to dešava svake godine. Slično tome, Indonezija također ima slične običaje.
Milicu, koja je rođena u Laznici, rođaci su upoznali sa običajem ekshumacije pokojnika, a istu tradiciju je pratila i za sopstvenog sina. Daljnjim istraživanjem ove prakse utvrđeno je da je ona bila rasprostranjena u Laznici tokom 19. vijeka i da se u Gornjanu zadržala do 1970-ih godina. Na žalost, Miličin sin je preminuo u ranim dvadesetim godinama služenja vojnog roka. On je tada bio vjeren. Hitno je prebačen u beogradski Klinički centar, ali je, nažalost, podlegao agresivnoj leukemiji. Nakon njegovog odlaska, Milica je vezala crveni konac od Kliničkog centra i nastavila put, po vlaškom vjerovanju da se ovim crvenim koncem duša vraća kući.
Izradila je i nebesku svijeću, koja predstavlja vjerovanje da je zagrobni život mračno mjesto bez elemenata koje imamo u našem svijetu, poput vode i svjetlosti, gdje se pokojnici dočekuju. Obuzeta tugom, tokom četrdesetodnevne komemoracije, Milica bi u zoru iskopala sina da ga izloži suncu, nadajući se da će ga ono poslati direktno u raj. Uz to, Milica je imala i VHS snimke sa sinove sahrane, ali su ih, nažalost, neke TV ekipe nepošteno uzele, obećavajući da će vratiti snimak, što nikada nisu uradile. Trenutno nastanjena u selu Debeli, Milica ostaje sama.
