Ljiljana Stjepanović je bila neko ko je uvijek ostao jak i otporan, čak i pred životnom apatijom prema njoj. Njena nepokolebljiva snaga se ogledala u njenim dostignućima, jer je nagrađena i nagradama Branislav Nušić i Žanka Stokić. Pored toga, njen ogroman doprinos srpskoj kulturi nije ostao nezapažen, jer joj je dodijeljena prestižna Vukova nagrada za životno djelo kojom je prepoznat njen značajan uticaj.
Razmišljajući o svojim ranim godinama i različitim ulogama koje je usvojila u očima javnosti, otkrila je najdublje izvore nelagode nakon određenih filmskih projekata. Stjepanovićeva je ispričala da je najmučnija muka koju je proživjela nastupila nakon završetka filma “Bolji život”. Živo se sjećala slučaja kada je pozvala taksi, ali je naišla na odbijanje jer je vozač očigledno odbio da je preveze. Da bi posolio ranu, vozač je nastavio da ispusti salvu uvreda, usmjerenih direktno na nju. “I ja imam takvog đubre doma”.
Unatoč Stjepanovićevim pokušajima da pojasni da on nije poput likova koje tumači, ljudi često imaju tendenciju povezivati glumce s njihovim ulogama. Tijekom mog rada u kazalištu komedije, jedan od mojih mentora pružio mi je neočekivanu i izazovnu priliku. Rekao mi je da sam njegov brigadir i dodijelio mi dramsku ulogu Tine Jakšić, žene Đure Jakšića, koja je prikazana mrtva sa svoje četvero djece. Unatoč činjenici da je ovo bio odmak od mojih uobičajenih komičnih uloga, on nikada nije pokolebao u svojoj podršci sve do svoje nesretne smrti. Sama priča bila je potresna i emocionalno nabijena, zbog čega sam uplakana izašla na pozornicu. No, povukao me u stranu i dao mi neprocjenjiv savjet: “Mali, ne moraš plakati. Neka publika osjeti emociju.” Ova lekcija mi je od tada ostala u sjećanju – iako je važno prenijeti emocije, suze ne moraju uvijek biti odlučujući faktor.
