“Otac na službenom putu” je Jugoslovenski film, koji je izašao 1982 godine, a koji je u tim danima dobio jako veliki broj nagrada same kritike, ali i domaće publike. Iza njega je stojao Emir Kusturica, kojemu je ovaj projekat bilo lansiranje u sami vrh Jugoslovenske kinematografije. Nakon toga uslijedi oje Dom za vješanje, ali i mnogi drugi hit klasici.
Proslavljeni filmski stvaralac Emir Kusturica već četrdeset godina nalazi nepokolebljivu sreću u braku sa Majom Mandić Kusturicom, očaravajući ga iu danima kada je bila jedna od najsjajnijih Sarajlija. Uprkos tome što su prošli različite faze u njihovoj vezi i suočili se sa šapatom o Emirovoj nevjeri, oni su trijumfovali nad nedaćama. Vrhunac njihove trajne zajednice su sin Stribor i kćerka Dunja.
Prema riječima Emira Kusturice, on i Maja su se odlično proveli zajedno prije nego što je otišao u Prag na studije, a njihova ljubav nije nestala njegovim odlaskom.
Prije nego što sam krenuo na put u Prag zbog studija, donio sam tešku odluku da okončam našu vezu. Smislio sam priču, čak i otišao do toga da sam joj rekao da sam našao drugu djevojku, što ju je ostavilo u suzama. Teška srca sam spakovao kofere i krenuo put Praga. Međutim, sudbina je imala druge planove. Nekoliko mjeseci nakon studija, neočekivano sam se ukrstio sa prijateljem iz Sarajeva. Podijelio je sa mnom obeshrabrujuću vijest da se Maji udvaraju drugi muškarci i da će ona na kraju otići od mene. Ovo otkriće me je duboko pogodilo, jer sam shvatio da Maja i dalje zauzima posebno mesto u mom srcu.
Pred kraj prve godine u Pragu, imao sam sudbonosni susret sa Peruom, šoumenom koji je prorekao gubitak Maje. Već sljedećeg dana, mi studenti smo bili počašćeni projekcijom Fellinijevog remek-djela, “Amarcord”, ostavljajući me razapeta između ostanka na filmu ili putovanja u Sarajevo. Odlučivši se za ovo drugo, krenuo sam na vožnju vozom koji me je vodio kroz Horgoš, Beograd i Zagreb, i konačno stigao u Sarajevo do večeri, da bih propustio vidjeti Maju. Obeshrabrena, vratila sam se u Prag nakon što sam provela dva dana u Sarajevu, samo da bih na univerzitetu pronašla obavještenje u kojem je najavljeno ponovno prikazivanje “Amarcorda” zbog njegove ogromne popularnosti. Odlučan da to doživim, sjeo sam u prvi red sale za projekcije, ali me je iscrpljenost savladala, pa sam već u prvoj sceni zaspao. Sumnjičavi pogledi kolega gledalaca urezali su se u Kusturičino pamćenje.
Sjajno se zabavljajući sa sinom Bebe Selimović, Maja je bila na ivici da mu pokloni svoje srce kada se Emir dramatično vratio u njen život, iskazujući svoju vječnu ljubav. Sjedili su zajedno, pijuckali kafu u srcu Sarajeva, ali Maja je sa Emirom dostigla svoj limit. Donijela je odluku da iskaže potpunu nezainteresovanost za njega. Reditelj se oprezno vratio u Prag, da bi shvatio da ne može odustati. Morao je uvjeriti Maju da nikada nije iznevjerio njeno povjerenje i da je uvijek ostao emotivno odan. U međuvremenu, javio mi se šoumen Pero, koji me obavijestio da Maja ima novog dečka. Vratio sam se u Sarajevo, gdje sam otkrio da ona uživa sa sinom Bebe Selimović. Odlučan, pozajmio sam očev auto i sa nekoliko prijatelja krenuo na Jahorinu, ali Maje nigdje nije bilo.
Po povratku u Prag, prolazeći kroz Zagreb, Beograd i Horgoš, naišla sam na oglasnoj tabli u kojoj se najavljuje ponovno prikazivanje “Amarkorda” zbog njegove ogromne popularnosti. Zaintrigiran, odlučio sam da mu dam još jednu priliku i krenuo u bioskop, da bih nakon početne scene još jednom zaspao. Kolege su me, zbunjene mojim ponašanjem, posmatrale sa osjećajem abnormalnosti, kako je ispričao Emir.
U svom drugom pokušaju, Kusturica se narednog vikenda ukrcao u voz za Sarajevo, ispunjen nadom u uspješniji ishod. U pratnji Bugara i potpuno maskiran, zahvaljujući izdašnom nanošenju masti od strane svoje majke, ponovo je krenuo da pronađe Maju. Nažalost, ostala je neuhvatljiva, jer je otkrio da je još uvijek u vezi sa sinom Bebe Selimović. Po povratku u Prag, Kusturica je dočekana uzbudljivom najavom: „Zbog velike potražnje, Felinijevo remek-delo, ‘Amacord’, biće prikazano još jednom. U želji da to ponovo doživi, otišao je u bioskop, da bi nakon prve scene podlegao pospanosti, na veliko razočarenje nekih njegovih poljskih poznanika. Označili su ga balkanskim divljakom jer nije u potpunosti cijenio briljantnost filmskog mađioničara poput Felinija. Dok je Kusturica prepričavao ovu priču, njegova publika studenata pažljivo je slušala, opčinjena svakom njegovom riječi.
Tek narednog ljeta je na kraju uspio da se ponovo spoji sa Majom. Dok smo se smjestili uz naše šoljice kafe, ona mi je postavila pitanje: “Jesi li čuo za Fellinijev veličanstven film, ‘Amacord’? Jesi li ga gledao?” Opušteno sam odgovorio: “Pa, ko nije?” Upravo smo 2008. godine, kao par, imali zadovoljstvo gledati Fellinijevo remek djelo “Amacord” u kinu Romanija u Sarajevu.
Samo mjesec dana kasnije, razmijenili smo zavjete i započeli naše putovanje kao bračni par. Osnovna poruka ove anegdote je jasna – davanje prioriteta iskustvima iz stvarnog života u odnosu na izmišljene priče je uvijek najvažnije, kako je i sam ugledni reditelj zaključio.
