U Prijepolju je danas sahranjeno rodno mesto Marka Janjuševića Janjuše, njegovog mlađeg brata Mihaila Janjuševića, koji je tragično preminuo sa 27 godina u Beogradu.
U duboko dirljivom trenutku, Marko Janjušević je iskrenim rečima izrazio oproštaj bratu, da bi ga savladala tuga i srušio se na kovčeg, dozivajući ga u neopisivoj muci.
Dok su kovčeg spuštali u zemlju, Janjuš je zavapio svom mlađem bratu, očajnički ga moleći da ga ne sahrani. Njihova majka, shrvana tugom, uspjela je izgovoriti nekoliko riječi, izrazivši želju da se odmori dok joj se roditelji ne pridruže. Uvjerila ga je da će uvijek biti uz njega dok je živa.
Dobili su brojna srdačna pisma, ali ovo se pokazalo kao najizazovnije za čitanje. Obraćajući se svojim dragim prijateljima i voljenom bratu i sestrama, borili su se da pronađu prave riječi, plašeći se da bi drugi mogli pomisliti da ga napuštaju. Međutim, priznali su da je uvijek bio prisutan, čak i duhom.
Dok pisanje ovog pisma nije predstavljalo poteškoće, čitanje je postalo emocionalno naporan zadatak. Pisac je priznao značajnu razliku u godinama između njih, ističući izuzetne sposobnosti i otpornost njihovog brata. Izrazili su žaljenje što nisu u potpunosti shvatili koliko im on znači. Iz nekog neobjašnjivog razloga, stvari nisu ispale dobro, što je njihove kolektivne poteškoće učinilo još izazovnijim. Dolazak unuka željno iščekuje djed, koji izražava zahvalnost za unukovu demonstraciju otpornosti. Očekuje se dubok i opsežan razgovor između dvije generacije. Janjuš umiruje Mihaila, pozivajući ga da se oslobodi svih briga.
Ispunjena neizmjernom tugom, majka strastveno izražava svoju duboku čežnju da ugleda svoje dragocjeno dijete, spremna na svaku žrtvu za taj neprocjenjivi primjer.
U toku sahrane, deo govora bio je posebno posvećen priznavanju ogromne težine te prilike i neosporne težine Mihailove smrti. Govornik je stavio veliki akcenat na značaj čuvanja sećanja na mladog Mihaila u dubini naših srca i skrovišta uma.
Košarkaš tokom celog dana neprestano doziva svog brata Mihaila, izražavajući duboku vezu i naklonost rečima: “O moj brate, o moj živote…” Držeći dragu fotografiju svoje preminule braće i sestara, nasloni se na kuća u jednom trenutku, shrvana tugom. Na početku sahrane teret krsta preuzima srednji brat Boris, dok Janjuš preuzima odgovornost da Mihailovu fotografiju odnese do poslednjeg počivališta na groblju.
Čak se i Mihailovi prijatelji iz detinjstva okupljaju u Janjuševićevoj rezidenciji, gde ih član porodice poziva da uđu da urade poslednji oproštaj od svog dragog saputnika. U porodičnoj kući Janjuš ostaje neodvojiv od kovčega, dok mu roditelji stoje preko puta i pružaju podršku. Brat Boris sve vreme nepokolebljivo stoji uz Janjuševu stranu. Pomažući oko sahrane, supruga bivšeg košarkaša brine se da sve protekne po planu. Od ranih jutarnjih sati prijatelji, rođaci i komšije pristižu u porodičnu kuću Marka Janjuševičića Janjuša u Prijepolju da izraze saučešće zbog gubitka brata Mihaila Janjuševića, koji je preminuo u ponedeljak.
Atmosfera u rodnom gradu braće je opterećena tišinom, nevericom i turobnim zvucima suza. Ovakva tragedija je nezapamćena u ovoj bliskoj zajednici, tvrde prve komšije kojima je poznata porodica učesnika rijalitija. Jeste li ikada razmišljali o prirodi ove braće? U granicama ovog mjesta su se upustili u svoje zagonetne igre. Majka bi im namazala krišku hljeba, a oni bi cijeli dan provodili trčeći u krug. Gore je nekada bio koš, a najviše je igrao loptom Marko, zatim Boris, dok je Mihajlo, najmlađi, posmatrao. Teško je pronaći prave riječi, ali sada je kuća zahvaćena mrakom. Vijest o ovoj tragediji duboko je pogodila sve u susjedstvu, što je izjavila mještanka koja braću poznaje od djetinjstva, a suze joj teku slobodno.
