U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednoj ženi, koja je doživjela pravo preobraženje kada je otišla u jedan Manastir. Evo, i cijele priče…
Bez obzira na našu spremnost da to priznamo, čuda se događaju u našim životima; U nastavku današnjeg članka govorit ćemo o nesvakidašnjem događaju koji je poštovanu dr. Zoricu potpuno ostavio bez riječi. Narativ Zorice Karanović, doktorice socijalne psihologije, novinarke i spisateljice, ilustrira nepredvidivost života i često kompliciran put do ozdravljenja. Njezino izvješće ne služi samo kao osobno otkriće o njezinoj borbi s bolešću, već također naglašava važnost vjere, nade i nužnosti održavanja vjere u sebi i onima oko nas, čak iu naizgled beznadnim okolnostima. Zoričini zabrinjavajući simptomi počeli su 2017. godine, a karakterizirali su ih slabost, smanjeni apetit, neočekivani gubitak težine i povraćanje.
Unatoč nizu pregleda i konzultacija s pet različitih liječnika, nitko nije uspio dati konačno objašnjenje njezina stanja. Dok su simptomi bili očiti, formalna dijagnoza ostala je nedostižna. U tom “medicinskom mraku”, kako ga je nazvala, Zorica se osjećala zbunjeno i tjeskobno. U najizazovnijem trenutku za obitelj razmišljalo se čak io njezinoj smrti, a jedan od najpotresnijih dogodio se kada su razmišljali o fotografiji za nadgrobni spomenik. Međutim, majka je odlučno odbacila pomisao na takav ishod, izrazivši osjećaje koji su na Zoricu ostavili dubok utisak: “Zorica će živjeti, ja to osjećam. U potrazi za mirom i privremenim olakšanjem, Zorica je zamolila majku da je otprati na Zlatibor, mjesto koje u njoj neprestano budi pozitivnu energiju.
Unatoč neuobičajeno toplom listopadskom vremenu, drhti od hladnoće, ne uspijevajući pronaći toplinu čak ni s raznim lijekovima koje je u to vrijeme koristila. U tom razdoblju zakazan je neobičan, ali značajan susret s umirovljenim potpukovnikom Aleksandrom Pavlovićem, koji se vraćao iz samostana Dubrava. Nakon što je promatrao njezino slabo stanje dok je sjedila umotana u deku, odlučio joj je pomoći, rekavši: “Spakiraj se. Doći ću po tebe sutra u 10.” Sutradan, iako je na rubu izdržljivosti, Zorica odlučuje nastaviti. Put ih vodi do manastira Dubrava, koji se nalazi u netaknutom okruženju uz rijeku Uvac.
Po dolasku dočekuju je iguman Danilo i mati Teodora. Nakon njenog priznanja i trenutka molitve, u Zorici se događa neobjašnjiva transformacija: “Probudila sam se kao potpuno druga osoba. Možda je to bila autosugestija, a možda i božanski utjecaj. Ipak, vjerujem da vjera ima moć.” Po povratku u Beograd, narativ dobiva posljednji neočekivani obrat. Zoričina majka nenamjerno obavijesti ljekarnika o simptomima svoje kćeri, koji odmah posumnja na prisutnost Helicobacter pylori. Naknadna testiranja potvrđuju tu sumnju, otkrivajući da je Zoričino stanje bilo toliko teško da je zapanjujuće da je uopće preživjela. Nakon uzimanja antibiotika došlo je do značajnog poboljšanja njezinog zdravstvenog stanja.
Međutim, priča se nastavlja i nakon ove točke. U potrazi za fizičkim oporavkom, Zorica traži kozmetički tretman, tijekom koje joj se savjetuje da posjeti manastir Tumane. Te večeri, dok je večerao sa svojom majkom, na televiziji se pojavljuje otac Dimitrije, iguman manastira. Sljedećeg jutra odluče otputovati tamo bez odlaganja. U okviru manastira Zorica prilazi ocu Dimitriju, koji joj jezgrovito odgovara: „Molitva je vaša pomoć“. Nakon toga služi molitvu nad moštima svetog Jakova Tumanskog, nakon čega Zorica tvrdi da je od tog trenutka njen život doživio preobrazbu. Počela je doživljavati pojavu novih prilika, svježa poznanstva i oživljavanje nade i vitalnosti.
Zaključujući svoju ispovijest, Zorica je suštinu svog puta sažela u jednu rečenicu: “Ne vjerujem samo u vjeru, niti samo u nauku. Vjerujem u spoj. Jedno bez drugog ne čini cjelinu.” Prema njezinim riječima, njezino ozdravljenje rezultat je mješavine osobne odlučnosti, moderne medicine i elementa koji nadilazi racionalnost – vjere. Njezina priča ne služi samo kao svjedočanstvo o bolesti, već također ističe teme ljubavi, otpornosti, majčinske vjere i neočekivanih puteva kojima život ide kada ih najmanje očekujemo.
