Zasto nisu imali dece Jovanka i Tito,otkrila je Nada Budisavljević, sestra Jovanke Broz,saznajte…..
Kada se osvrne na prošlost, Nada Budisavljević jasno se sjeća trenutka kada se njezin životni put počeo udaljavati od sestrinog. Nakon završetka studija engleske, talijanske i svjetske književnosti, zaposlila se kao knjižničarka u neposrednoj Titovoj blizini. Godinama je stanovala pod istim krovom s njim i Jovankom, u velikoj kući u Užičkoj 15, ali privatne teme ostajale su izvan razgovora. Ono što se događalo unutar tih zidova, tamo je i ostajalo.
Nije bilo pisanih zabrana niti ugovora o šutnji, barem ne u njezinu slučaju, no pravila su bila jasna. Postojala je tiha, neizgovorena obveza da se o obiteljskom životu Tita i Jovanke ne priča izvan kruga najbližih. Nada je to prihvatila prirodno, znajući da diskrecija nije samo pitanje lojalnosti, nego i dostojanstva.
Iako je u svojoj knjizi iz 2015. godine, “Moja sestra Jovanka Broz”, otkrila neke crtice iz tog vremena, ključni dijelovi njihove intime ostali su neispričani. Prisjećala se kako su nakon rata ona, Jovanka i treća sestra, Zora, završile u različitim sirotištima. Ponovno su se susrele u Beogradu, gdje su Zora i ona živjele skromno u jednosobnom stanu u Užičkoj 16. Ponos je bio neizmjeran – Jovanka je radila uz najvažnijeg čovjeka u zemlji.
O njezinom privatnom životu znale su vrlo malo. Nikada nije spomenula da ima dečka, niti da postoji ikakva romantična veza. Bila je žena koja je zračila ljepotom, ali nikada je nije koristila kao sredstvo privlačenja pažnje. Diskrecija je bila njezin zaštitni znak.
Sve se promijenilo 1952. godine. Tada im je, gotovo usput, izrekla rečenicu koja im je promijenila pogled na nju – udaje se za Tita. Vijest ih je pogodila kao snažan udarac, ostavivši ih bez riječi. Za Nadin svijet, to je bilo jednako kao da je najavila udaju za mitsko biće. Tito je u njihovim očima bio više od političkog vođe – bio je simbol cijele jedne ideje, čovjek iznad obične svakodnevnice.
Nakon te izjave nisu je zasule pitanjima. Hodale su polako niz Topčidersku Zvezdu, svaka uronjena u vlastite misli, dok su se u grudima miješali ponos, strah i nevjerica. Nisu plakale dugo – suze su se same povukle, zamijenjene tihim prihvaćanjem.
Ubrzo je stigao i poziv od samog Tita. Preko Jovanke ih je pozvao da budu njegovi gosti. Sama pomisao na taj susret izazivala je tjeskobu, no kada su zakoračile pred njega, ta nelagoda je nestala. Tito je imao rijetku sposobnost da stvori ugodnu atmosferu čak i među onima koji su ga doživljavali kao legendu.
Nada pamti svaki trenutak tog prvog susreta. Ponudio im je čašu vina – jednostavan, ali topao gest koji je probio led. Do tada joj nitko nije ponudio nešto slično. Taj mali znak pažnje bio je potvrda da ih poštuje, da ih ne vidi samo kao Jovankine sestre, nego kao osobe čije mišljenje vrijedi čuti.
Razgovor je tekao iznenađujuće prirodno. Tito ih je uključio u diskusiju o različitim temama, pokazujući interes za njihove stavove. Njegova smirenost i neposrednost polako su otapali početnu napetost. Bio je to trenutak u kojem su shvatile da iza političke figure stoji čovjek koji zna slušati i približiti se onima oko sebe.
Odnos sa Jovankom nije se promijenio ni nakon što je postala supruga najpoznatijeg čovjeka u zemlji. Nada i Zora i dalje su je doživljavale kao sestru koja donosi vlastite odluke i čuva svoje tajne. Nisu tražile objašnjenja, niti su pokušavale probiti zid privatnosti koji je s vremenom postao još čvršći.
Godine provedene u Titovoj blizini nisu promijenile Nadin stav. Neke priče, smatrala je, jednostavno pripadaju samo onima koji su ih proživjeli. Zato, iako je javnosti dala mali uvid u njihov život, ključne niti ostavila je netaknute.
Njena sjećanja na to vrijeme nisu isključivo politička ili povijesna – ona su, prije svega, obiteljska. Priča o sestri koja tiho izgovara vijest što mijenja sve, o hodu bez riječi niz beogradsku ulicu, o susretu sa čovjekom koji je istodobno simbol i domaćin, i o šutnji koja ne skriva sram, nego poštovanje.
I možda je upravo ta šutnja ono što najbolje opisuje njihov odnos. Neizgovoreno povjerenje, tiha lojalnost i svijest da ljubav i bliskost ne traže uvijek riječi. Za Nadu i Zoru, Jovanka nije bila samo “Titova supruga” – bila je sestra koja je ušla u svijet iz kojeg se malo toga može podijeliti, a da se ne izgubi njegova vrijednost.
Njihova priča, gledana iz današnje perspektive, nosi miris jednog vremena u kojem se privatnost čuvala kao dragocjenost. Iako su bile dio povijesti, znale su gdje prestaje javna scena, a počinje obiteljska tišina – ona koja, unatoč svemu, traje zauvijek.
