Danas Vam donosimo priću o nestaloj ženi,60_ih godina ,koja je nestala a niko nije prijavio njen nestanak,kasnije što je otkriveno šokiralo je sve,saznajte više……
- Nema ništa strašnije od toga da čovjek nestane, a da niko ne primijeti njegovo odsustvo. Upravo takva sudbina zadesila je Hedvigu Golik, ženu iz Zagreba, čija priča i danas budi jezu i tugu kod onih koji za nju saznaju. Njeno ime gotovo je nestalo iz sjećanja ljudi nakon što je bez traga nestala 1966. godine. Hedviga nije imala porodicu koja bi prijavila nestanak, niti prijatelje koji bi se zabrinuli zbog njenog iznenadnog odsustva. Grad je nastavio živjeti svojim tempom, a ona je tiho pala u zaborav.
Prošle su decenije, a stan u kojem je živjela ostao je zaključan i neprimjetan u jednoj od zagrebačkih zgrada. Sve do 2008. godine, kada su gradske vlasti odlučile da preispitaju status napuštenog stana i eventualno ga prenamijene. Komunalni radnici su došli da provjere unutrašnjost, vjerujući da će pronaći samo prašinu i oronuli namještaj. Umjesto toga, prizor koji ih je dočekao bio je istovremeno jeziv i potresan.
U fotelji, pred zastarjelim televizorom iz šezdesetih, sjedilo je mumificirano tijelo Hedvige Golik. Pored nje se nalazila šolja čaja, kao da je tog dana jednostavno sjela da se odmori uz omiljeno piće i planirala se vratiti svojim svakodnevnim obavezama. Prostorija je izgledala kao zamrznuta u vremenu. Prljavo posuđe je i dalje stajalo u sudoperi, tanki sloj prašine prekrivao je sve površine, a zavjese su bile spuštene kao da štite Hedviginu intimu od spoljnog svijeta. Stan je postao vremenska kapsula, mjesto koje je ostalo netaknuto decenijama, kao tihi svjedok jedne zaboravljene sudbine.
Zatvorenost prostora omogućila je prirodnu mumifikaciju tijela. Hedviga je ostala sjediti u položaju u kojem je umrla, ne uznemirena ni promjenama godišnjih doba, ni bukom modernog života koji se odvijao van zidova njenog stana. Niko nije zakucao na vrata da je potraži. Komšije su vremenom pretpostavile da se odselila, ali nikada nisu provjerile šta se zapravo dogodilo.
Najstrašniji dio ove priče nije samo način na koji je umrla, već i činjenica da je prošlo više od 40 godina, a niko nije primijetio da je nema. Ljudi su nastavili sa svojim životima, susjedi su prolazili hodnikom i vodili svakodnevne razgovore, a iza zaključanih vrata Hedviga je bila zaboravljena.
Njena priča tjera nas da zastanemo i zapitamo se koliko ljudi danas živi na isti način – tiho, usamljeno, nevidljivo za druge. Koliko njih bi moglo nestati, a da se niko ne zapita gdje su? Hedvigin život i smrt postali su simbol usamljenosti u savremenom društvu, koje se često okreće samo sebi, zaboravljajući da pogleda oko sebe.
Priča o Hedvigi Golik ostaje da nas podsjeća na važnost ljudske povezanosti i brige za druge. Ona je tihi poziv da budemo pažljiviji, da se interesujemo za ljude oko sebe i ne dozvolimo da još neko nestane u tišini, kao da nikada nije ni postojao
