Manastir Ostrog, koji se nalazi u Crnoj Gori, predstavlja značajno svetilište za brojne pravoslavne vjernike, od kojih mnogi hodočaste tražeći zdravlje i mir za svoje najmilije. Danas predstavljamo priču žene koja je javno podijelila svoje iskustvo na ovom cijenjenom mjestu.
Luna, porijeklom iz Kruševca, više od dvadeset godina živi u Londonu; ipak je sačuvala duboku svijest o svojoj kulturnoj baštini i mjestu podrijetla. Iako život daleko od Srbije predstavlja razne izazove, ona je vješto zadržala snažnu vezu sa svojom tradicijom i korijenima.
Manastir Ostrog za nju ima veliki značaj, budi duboke emocije. Posljednjih godina tri puta je sa svojom djecom posjetila ovo sveto mjesto, uvjerena da će u njegovom svetom okruženju otkriti mir. Nakon ovih posjeta, uslijedilo je duže razdoblje tijekom kojeg povratak nije bio izvediv. Svaki put do Ostroga nosio je mnoštvo izazova. Unatoč njezinoj želji da još jednom oda počast svetim relikvijama Svetog Vasilija Ostroškog, činilo se da su okolnosti bile riješene da poremete njezine planove. “Prije 20 godina dao sam otkaz na uspješnu funkciju u Direkciji za urbanizam u Kruševcu i sa svojom djecom blizancima, sinom i kćeri, preselio se u London.
Taj izbor je bio ulazak u neistražen teritorij. Bili smo u nedoumici što nas čeka i kako ćemo se priviknuti na novu sredinu. Luna, postizanje stabilnosti zahtijevalo je punih pet godina naših napora. Kako je vrijeme odmicalo, njezina čežnja da posjeti ostrogonska svetišta bila je sve jača. Ipak, svaki pokušaj organiziranja posjeta završavao je razočaranjem. Unatoč planiranju mjesecima unaprijed, nepredviđene obveze, obiteljske stvari ili uporni osjećaj da “nije bilo pravo vrijeme” stalno su se miješale.
Ovakvo stanje potrajalo je dvadeset i pet godina. “Pokušavao sam organizirati posjete preko turističkih agencija u Srbiji i Londonu, koordinirajući putovanja s raznim suputnicima. Kroz te napore došla sam do spoznaje da putovanje u Ostrog nije samo odluka, već putovanje koje se odvija u skladu sa sv. Jednog dana, prisjeća se Luna, na to putovanje krenule smo moje tri suputnice i ja, a sve se odvijalo neobičnom lakoćom i brzinom. Faza planiranja bila je izvedena bez napora, jer su dogovorili kupnju avionskih karata, koordinirali smještaj i organizirali prijevoz do samostana. „Iako je put do Ostroga strm i krivudav, ovoga puta nismo imali poteškoća.
Činilo se kao da nas vodi neka nevidljiva sila. Po dolasku u dvorište samostana svi tragovi umora su nestali u trenu“, sa smiješkom razmišlja. Temelj mog govora bio je utemeljen na dubokom osjećaju mira i smirenosti. Lunahu Brimsia razmišlja: “Nakon što je otkrio postojanje rupa unutar samostana, redovnik me uzeo za ruku i odveo u jednu od njih, gdje smo pronašli vodu u stijeni – pravo čudo.” Ovo iskustvo olakšalo je oslobađanje mog duha, omogućivši mi da se oslobodim tereta koje sam godinama nosio. Iako je samostan često ispunjen brojnim posjetiteljima, njegova unutrašnjost prožima neobičnu i spokojnu tišinu.
Svaka je odaja prožeta atmosferom uzvišene prisutnosti, dok područje u kojem se nalaze relikvije svetog Vasilija zrači izvanrednom energijom i duhovnom moći. Pri ulasku u samostan posjetiteljima je jasno definiran dress code: žene moraju nositi suknje i šalove, dok muškarci moraju nositi duge hlače i košulje dugih rukava. Mnogi gosti dolaze noseći darove za redovnike, uključujući kavu, šećer, ulje i druge bitne namirnice, a uobičajeno je ponuditi dobrovoljne priloge u skladu s tradicijom. Nakon izlaganja relikvija svetog Vasilija, pobožni često upisuju imena svojih najmilijih – bilo za njihovu dobrobit bilo za vječni počinak njihovih duša – imena koja redovnici naknadno uključuju u svoje molitve.
Prastari propis zabranjuje iznošenje bilo kakvih predmeta iz samostanskog dvorišta, uključujući kamenje i cvijeće. Ipak, vjernicima je dopušteno uzeti svetu vodu i ulje iz lampica koje se mogu kupiti u samostanskoj trgovini. Uvriježeno je vjerovanje da Sveti Vasilije svake noći posjećuje manastir, a redovnici mu svako jutro otkrivaju crne mrlje na čarapama. Stoga brojni vjernici koji posjećuju samostan donose darove, uključujući vunene čarape, ulje i vino, pod dojmom da će svojim prilozima promicati duhovni mir i blagostanje.
Osim toga, mnogi pojedinci preko noći pored lijesa stavljaju predmete koji pripadaju njihovim voljenima, koji nisu u mogućnosti doći u svetište, nadajući se da će ti predmeti biti vraćeni svojim pravim vlasnicima. Iako bi se mogli pojaviti upiti o ograničenjima ulaska u manastir Ostrog, realnost je da su svi pojedinci koji dođu s istinskom iskrenošću i poštovanjem prema svetinji ljubazno primljeni. Manastir Ostrog služi ne samo kao mjesto molitve, već i kao utočište unutarnje obnove, gdje vjernici pronalaze utjehu i traže odgovore na svoje egzistencijalne dileme.
