Naxi radio je obelezio svoj jubilarni rodjendan i okupio mnoge poznate zvezde medzu njima i Zdravka Čolića,saznajte više…
Te večeri u Beogradu, među mnogim zvanicama i poznatim licima, jedno prisustvo nadvilo se iznad svih – ne galamom, ne kamerama, već tihom harizmom. Bez velike pompe, bez najave, ali s osmijehom koji govori više nego stotine riječi, pojavio se Zdravko Čolić. Čovjek koji više ne mora ništa dokazivati, ali čije samo prisustvo izaziva uzdah, osmijeh i neko tiho poštovanje koje se ne uči – ono se zaslužuje.
Odjeven u jednostavnu, ali besprijekorno skrojenu kombinaciju – teget košulju i klasično crno odijelo – Čolić nije djelovao kao neko ko traži pažnju. Naprotiv, djelovao je kao neko kome je pažnja jednostavno prirodna. Njegovo držanje, mir, topla riječ i osmijeh koji nije silazio s lica – sve je to bilo više od stila. Bio je to znak da je pred nama neko ko zna ko je, i što još važnije – nikada nije zaboravio odakle dolazi.
Poseban trenutak obilježio je susret sa njegovim dugogodišnjim koleginicama – Jelenom Tomašević i Aleksandrom Radović. Zagrljaji, pogledi, smijeh koji nije bio za kamere već za dušu – to nije bio estradni trenutak. To je bio susret pravih ljudi, iza reflektora i poza. I publika je to osjetila. Nije bilo bliceva, a svi su to upamtili.
Zdravkova muzička priča počela je mnogo prije nego što su mu prvi reflektori zasvijetlili. Rođen 1951. u Sarajevu, odrastao je u porodici skromnih navika, ali velikih snova. Muzički talent uočio je još kao dječak. I dok su drugi pjevali za publiku, on je pjevao iz sebe – i zato ga je publika odmah zavoljela. Prvo kao član grupe Ambasadori, a potom kao solo umjetnik, Čolić je postao više od zvijezde. Postao je pjesma koja traje.
Njegove pjesme nisu prolazne. One su urezane u porodične albume, u vožnje automobilom, u mature, u rastanke, u prve poljupce i posljednje oproštaje. „Ti si mi u krvi“, „Stanica Podlugovi“, „Pusti, pusti modu“ – to nisu samo hitovi. To su priče koje ljudi nose u sebi. I kada on pjeva, kao da govori baš tvoju priču, baš tvoj bol, tvoju radost.
U svijetu u kojem se sve brzo mijenja, gdje trendovi dolaze i odlaze kao plima, Zdravko je ostao ono što je bio. Nikada nije jurio skandale, nije se dodvoravao publici, niti je tražio jeftine klikove. Njegov način je bio jednostavan – iskrenost. I baš zato je opstao. I ne samo opstao – nego i danas puni dvorane i arene širom regiona. Jer ljudi žele da ga čuju, ali još više – da ga osjete.
Privatni život uvijek je držao dalje od kamera. U braku sa Aleksandrom, s kojom ima dvije kćerke, pronašao je mir i ravnotežu. Nema naslova o aferama, nema drame – jer tamo gdje je dom, tu je tišina. A njegova porodica je njegova luka. I u toj tišini je njegova snaga.
Oni koji su te večeri bili s njim kažu da je ostao do kasno, razgovarao sa svima, slušao pažljivo, nikoga nije odbio. A kada je odlazio, to nije bio odlazak zvijezde. Bio je to odlazak prijatelja. Bez pompe, ali s osmijehom koji nosiš kući i prepričavaš danima. Nije ostavio autogram – ostavio je utisak. A takvi se ne brišu.
I zato, kada danas neko kaže “Čolić”, ne misli samo na muzičara. Misli na vrijednost. Na stil. Na emotivnu inteligenciju. Na čovjeka koji je i dalje tu – isti, dosljedan, i nekako naš. U vremenu koje stalno traži novo lice, novo ime, novi hit – Zdravko Čolić ostaje ono staro, poznato i nezamjenjivo. Kao dom kojem se vraćaš. I znaš da je sve u redu.
