DODATNI TEKST
Na gradilištima raštrkanim po europskim gradovima, od Njemačke do Švedske, svakodnevni zvuci rada miješaju se s bosanskim jezikom, prožetim humorom i gorčinom. Ova mješavina uzvika i melodija, popraćena mirisom betona i naporom marljivog rada, sažima svakodnevicu Bosanaca koji su proveli desetljeća podižući ne samo građevine, već i živote daleko od svoje domovine. Njihova je pripovijest složena – priča koja obuhvaća potragu za boljim životom, nostalgiju, preživljavanje i nepokolebljivo očuvanje dostojanstva u izazovnim okolnostima. Početni priljev tih radnika započeo je 1960-ih, nakon sporazuma o radu uspostavljenih između Jugoslavije i država poput Njemačke i Austrije.
Tijekom ovog razdoblja, brojni Bosanci, posjedujući ograničene resurse, ali ambiciozne težnje, krenuli su na putovanje u neistražen teritorij. Stigli su bez znanja jezika, bez sigurnosti i često bez konačnog plana – osim zbog jednog jedinog cilja: zaraditi novac i uzdržavati svoje obitelji. Dok su mnogi namjeravali kratko boraviti, ovo “privremeno” zaposlenje često je trajalo nekoliko desetljeća, a neki se pojedinci nikada nisu vratili. Novi val javlja se 1990-ih, potaknut sukobom u Bosni i Hercegovini koji pojedince tjera u egzil. Među onima koji se nalaze u ovim stupcima su profesori, studenti, vozači, radnici i inženjeri—svi ujedinjeni u zajedničkom iskustvu u nepoznatoj zemlji.
Bauštela je zajednički nazivnik, mjesto gdje je dokumentacija nepotrebna, a bitna je snaga i upornost. Mnogi su pojedinci po prvi put uzeli lopatu ili mlin, napuštajući život koji će se nepovratno promijeniti. Njihova jutra počinju dok grad ostaje u snu – rani sati ispunjeni kavom iz termosice i cigaretom, popraćeni humorom i psovkama. Na gradilištu, prijateljstvo nije definirano činovima ili pozadinom, već spremnošću da pomognu jedni drugima. Podnošenje hladnoće, vrućine i zahtjeva stresa i pritiska postaje rutinski aspekt života. Svaki tim može se pohvaliti vlastitim “vještom zanate”, pojedincem vještim u raznim zadacima – od vodoinstalaterskih do električarskih radova.
Ovaj etos domišljatosti, zajedno s bosanskom upornošću i prilagodljivošću, ono je što održava ove pojedince iznad vode. Identitet dijaspore ostaje nejasan. U zemlji u kojoj su domaćini dosljedno ih se smatra “strancima”, dok ih se u domovini percipira kao “autsajdere”. Njihovo potomstvo odgaja se u stranoj kulturi, često gubeći svoj materinji jezik, jer njihovi roditelji nastoje održati njihovu tradiciju, sjećanja i vjerske običaje. Nedjeljom se bave bosanskohercegovačkom televizijom, uživaju u domaćoj glazbi i piju kavu kao da su u domovini.
Međutim, njihov osjećaj pripadnosti je fragmentiran; više se ne osjećaju potpuno “svojima” ni na jednoj lokaciji. Dok njihova zarada premašuje ono što bi mogli postići u svojim domovinama, cijena ovakvog načina života je značajna. Svakodnevna su odricanja uobičajena; pojedinci marljivo rade i štede, grade kuće u Bosni u koje se možda nikada neće useliti. Žene se često zapošljavaju u tvornicama, bave se čišćenjem i pripremaju hranu za komercijalnu prodaju. Obitelji se rijetko spajaju, brakovi se često raspadaju, a djeca sazrijevaju ubrzanim tempom.
Ova stvarnost, tiho i neizbježno, uzima svoj danak. Posljedice po zdravlje su neizbježne, a manifestiraju se bolovima u leđima, oštećenjima zglobova i respiratornim problemima. Jednako je značajan psihološki danak, koji uključuje usamljenost, tjeskobu u vezi sa sigurnošću posla i neizvjesnost oko dokumentacije i statusa. Ipak, pritužbe su rijetke. Radnici na gradilištima u Bosni su se prilagodili izdržati, šutjeti i ustrajati. Ispod fizičkog rada krije se osebujna životna filozofija koju karakteriziraju odlučna odlučnost, humor i smisao za samoironiju. Ove osobe posjeduju razumijevanje svojih okolnosti i razloga svoje prisutnosti, ali ipak zadržavaju svoje dostojanstvo.
To se dostojanstvo odražava u njihovim izrazima, humoru koji dijele i u svakoj strukturi koju grade. Po povratku kući, ako se i vrate, često shvate da se svijet iz kojeg su otišli promijenio. Dok neki do umirovljenja žive u dijaspori, njihova srca ostaju podijeljena između dva svijeta. Radnik iz Bosne na gradilištu utjelovljuje više od svoje uloge radnika; on je otac, muž, brat i sin.
Ova osoba predstavlja tihu snagu, koja je uspostavila budućnost svoje obitelji predanošću i žrtvom. Iako mu nedostaje kip u njegovu čast ili ulica nazvana po njemu, njegova ostavština opstaje u betonu europskih gradova, u postignućima njegove djece, u domovima koje je sagradio i u životima koje je promijenio. Ova pripovijest usredotočena je na neviđene heroje koji, usprkos svim izazovima, zadržavaju svoju ljudskost. Ove osobe utjelovljuju dostojanstvo, sjećanje i ponos. Iako njihovoj svakodnevnoj egzistenciji možda nedostaje glamura, ona je bogata hrabrošću. Upravo ta bit je ono što ih čini vrijednima poštovanja; ako ne spomenik, onda u najmanju ruku priznanje.
