Svaki dan nam dolaze nove informacije o stanju naseg Zike ,naime zadnje informacije su da je snimljen ispred bolnice,tacnije klinike,dali nade više nema i kakvo je pravo stanje….
Tišina umjesto aplauza: Žika Jakšić vodi najvažniju životnu bitku
Život, ma koliko ga planirali, uvijek pronađe način da nas iznenadi. Nekad nas obraduje, a nekad stavi na kušnju. Upravo se to dogodilo Žiki Jakšiću – čovjeku kojeg su milioni gledatelja navikli viđati nasmijanog, raspjevanog, punog energije i vedrine. Njegovo lice, godinama prisutno u našim domovima, odjednom je zamijenila tišina – tišina bolničke sobe, tišina zabrinute porodice, tišina miliona ljudi koji su navikli na njegov glas, a sada ga ne čuju.
Žika je doživio moždani udar. Riječi koje same po sebi nose težinu, a još više kad se odnose na osobu koju cijeli region voli i osjeća kao dio vlastite porodice. Gubitak govora, slabost tijela, zabrinutost… Sve se to sručilo kao lavina. On, koji je stajao čvrsto na sceni, sada je morao naučiti kako da ponovo stoji na nogama – i to ne pred publikom, već pred samim sobom.
Prvih dana u bolnici bili su najteži. Informacije su stizale na kapaljku, a svaka nova bila je poput tračka nade. Nakon više od nedjelju dana provedenih pod stalnim nadzorom ljekara, pušten je na kućno liječenje. Iako fizički izvan bolničkih zidova, borba je tek tada počela. Rehabilitacija, logoped, tiha borba za svaku riječ, svaki pokret, svaki osmijeh.
Ljudi koji ga poznaju reći će vam da je Žika tvrdoglav – ali na onaj dobar način. Kad nešto naumi, ide do kraja. Takav je bio i s projektima koje je stvarao, ljudima koje je okupljao, gostima koje je vodio kroz emisije. Taj isti duh sada mu je potreban više nego ikad. Sada ne mora nositi odijelo, ne mora imati mikrofon, ne mora stajati pod reflektorima. Sada mora samo jedno – vjerovati u sebe, kao što su mnogi vjerovali u njega.
Njegova emisija „Nikad nije kasno“ danas nosi posebno značenje. Poruka te emisije, koja je mnogima vratila vjeru da snovi ne poznaju godine, sada vrijedi i za njega. Jer za ozdravljenje, za povratak, za novi početak – nikad nije kasno. Gledatelji to znaju. Zato ga čekaju, u tišini, bez pritiska. Ne traže povratak spektakla – traže njegov povratak, kao čovjeka.
Dok on vježba izgovor slova, publika izgovara molitve. Dok pokušava da napravi korak više, milioni ljudi vjeruju da će se ponovo čuti njegov glas, njegova šala, njegova vedrina. Možda ne danas, možda ne sutra – ali hoće. Jer ono što Žiku čini velikim nije samo kamera – već to što nikada nije prestajao biti iskren, pristupačan i topao. Čovjek koji grli i kada ne dodiruje.
Njegovi prijatelji, porodica i kolege sada mu vraćaju ono što je on godinama nesebično davao – podršku. U njegovom domu, sada je najvažnija emisija – borba za zdravlje. Nema kamera, nema režisera, nema scenarija. Samo volja, ljubav i nada.
Za publiku koja ga je gledala kako pomaže drugima da pronađu svoj glas, ovaj trenutak ima dodatnu emociju. Sada je vrijeme da njemu damo prostor da ga ponovo pronađe – polako, bez pritiska. Možda neće odmah zapjevati, ali će se osmijeh vratiti. A s njim i onaj osjećaj topline koji je godinama unosio u svaki dom.
U jednom od svojih ranijih intervjua rekao je da vjeruje u druge više nego što oni vjeruju u sebe. Danas, svi mi vjerujemo u njega. I čekamo dan kada će se vratiti. Možda tiši nego ranije, možda sa malo više sjete u očima, ali i sa istom iskrom – onom koja nikada ne nestaje.
