Na zalost tuznim vestima nema kraja u 84 godini nas je napustio Čak Mendžioni, trubač,legendrni muzicar je preminuo u 84 godini zivota……
Tišina nakon muzike: Čak Mendžioni preminuo u 84. godini
Svijet džeza i instrumentalne muzike oprostio se od jednog od svojih najvoljenijih stvaralaca – Čaka Mendžionija, čovjeka čiji su tonovi godinama bili sigurno utočište za dušu. Preminuo je tiho, kako je i živio – u svom domu, okružen uspomenama i melodijama koje je poklonio svijetu.
Rođen 1940. godine u Ročesteru, Mendžioni je vrlo rano otkrio čaroliju muzike. Prvi instrument bio mu je klavir, ali prava ljubav dogodila se kada je prvi put u ruke uzeo trubu. Inspirisan filmom Young Man With a Horn, započeo je put koji će ga odvesti do samog vrha džez scene.
Zajedno sa bratom Gepom osnovao je grupu Jazz Brothers i već kao student izdao nekoliko albuma. Njegov formalni muzički put uključivao je i prestižnu Eastman školu muzike, gdje je kasnije predavao. Ali ono po čemu ga svijet najviše pamti jeste to što je njegov fligelhorn govorio – bez riječi, a s nevjerovatnom snagom.
Njegov najpoznatiji hit, “Feels So Good”, postao je klasik. U vremenu kada su disko ritmovi dominirali radijskim talasima, njegova melodija donijela je osvježenje – nežna, ali snažna, kompleksna a pristupačna. Rijetko koja instrumentalna kompozicija je uspjela da ostavi tako snažan trag u popularnoj kulturi.
U karijeri je izdao preko 30 albuma i osvojio dva Grammyja. Njegova muzika nije ostajala samo u granicama koncertnih dvorana – kompozicije poput “Give It All You Got” i “Chase the Clouds Away” postale su prateće teme olimpijskih igara, čime je Mendžioni dodatno zacementirao svoje mjesto u svjetskoj muzičkoj istoriji.
Ali iza uspjeha i svjetala pozornice krio se skroman čovjek, poznat po toplom osmijehu i šeširu koji je postao njegov zaštitni znak. Bio je i samokritičan i duhovit – često se šalio na svoj račun, govoreći: „Ne, ne spavam s trubom. Ali ponekad zaslužuje da bude bliže srcu nego bilo šta drugo.“
Njegov talenat i duh doprinijeli su tome da džez muzika dobije novo lice – muziku koja je umjela da umiri, razveseli i poveže ljude različitih generacija. Iako instrumentalna, njegova djela pričala su priče – o ljubavi, o melanholiji, o nadi.
Kao umjetnik, bio je rijetka kombinacija tehničke perfekcije i emocionalne iskrenosti. Kao čovjek, ostao je dosljedan sebi, nikada ne jureći za slavom, već za smislom. Posljednje godine života proveo je u rodnom Ročesteru, gdje je i zatvorio životni krug.
Odlazak Čaka Mendžionija ostavlja prazninu u svijetu muzike, ali istovremeno i bogatstvo – njegovi tonovi ostaju, njegovo naslijeđe se prenosi. Umjetnici poput njega ne nestaju – oni se preseljavaju u vječnost nota koje ostaju da svijetle, i kad svjetla pozornice zauvijek utihnu
