Vuka Vukovića, dugogodišnjeg prijatelj koji je bio i više od prijatelja naroćito za Veljka je preminuo,saznajte više u nastavku….
Objava koju je Veljko Ražnatović podijelio na društvenim mrežama imala je samo nekoliko riječi: „Počivaj u miru, kume.“ Ipak, iza tih riječi stajalo je mnogo više od običnog oproštaja. Bio je to izraz iskrene, tihe boli, gubitka koji se teško opisuje. Poruka upućena čovjeku koji nije bio samo svjedok njegovog života, već i njegova tiha podrška kroz godine koje su donijele mnogo izazova i velikih promjena.
Vuk nije bio slučajni kum ni neko ko je ispunjavao tradicionalnu ulogu iz pristojnosti. Bio je uz porodicu Ražnatović u svim ključnim trenucima – onim lijepim, ali i onim najtežim. Od najranijih dana, njegovo prisustvo bilo je sinonim za stabilnost, odanost i porodičnu bliskost. Sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, Veljkovim ocem, Vuk je imao odnos koji se nije temeljio samo na prijateljstvu, već na neraskidivoj vezi satkanoj od poštovanja i povjerenja.
Kao stari svat na svadbi Cece i Arkana, bio je više od gosta – bio je simbol prisnosti i pripadnosti. Njegovo prisustvo na porodičnim okupljanjima bilo je nešto što se podrazumijevalo. Bio je tu kad god je trebalo – diskretan, ali prisutan. U njegovoj tišini krila se sigurnost.
Veljko ga je, s razlogom, doživljavao kao očinsku figuru. Nakon što je izgubio oca, Vuk je ostao jedan od rijetkih ljudi iz prošlosti koji je znao kako je sve izgledalo, kako se osjećalo, kroz šta se prolazilo. Bio je spona sa djetinjstvom, spona sa ocem, i spona sa dijelom života koji više ne postoji.
Njihov odnos nije bio izgrađen na formalnostima, već na nečemu mnogo dubljem – povjerenju koje ne traži riječi, koje ne treba objašnjenja. Vuk je bio osoba kojoj se Veljko mogao obratiti kad mu je bilo teško, kad mu je trebala riječ, ali i kad mu je trebala samo tišina.
Kad je vijest o Vukovoj smrti stigla, za Veljka je to bio trenutak duboke praznine. Odlazak nekoga ko je bio oslonac, tihi saveznik i prisutna snaga u pozadini njegovog odrastanja, ostavio je prazninu koju je teško ispuniti. Gubitak takve osobe nije samo emocionalan – to je osjećaj da je dio lične istorije zauvijek otišao.
Iako Veljko ne dijeli često privatne emocije s javnošću, ovaj put je učinio izuzetak. Objavljena umrlica nije bila običan status. Bila je to poruka kojom je želio pokazati koliko je taj čovjek značio. Nije krio tugu, jer nije imao šta da sakrije. Gubitak se ne može ni potisnuti ni ušutkati kad pogađa tako duboko.
Porodica Ražnatović Vuka nikad nije doživljavala kao “prijatelja kuće”. On je bio porodica, neko ko se nije samo pojavljivao kad su svetla bila upaljena. Bio je tu i kad su gasnula. Ljudi poput njega ne traže priznanje, ali kad odu, ostane muk.
Poznanici i bliski prijatelji govore da je Vuk bio čovjek od riječi, neko ko je znao slušati, ko je znao biti tu bez velikih riječi. Bio je tih, ali njegova snaga se osjećala. U vremenu kada su mnogi samo prolaznici u našim životima, Vuk je bio konstanta – neupadljiv, ali nezamjenjiv.
Veljku sada ostaje sjećanje. Na čovjeka koji je znao da ga pogleda i da on odmah zna da je sve u redu. Na nekoga ko nije govorio puno, ali je svojim prisustvom govorio sve. Takvi ljudi ne odlaze lako iz srca. Njihova odsutnost boli jer je njihovo prisustvo značilo mir i sigurnost.
Otišao je Vuk, ali ono što je ostavio iza sebe ne nestaje. Ostavio je vrijednosti, podršku, primjer. I ostavio je prazno mjesto koje niko drugi ne može popuniti. Nije svako kumstvo isto – neki kumovi postaju porodica. A neki, poput Vuka, ostaju urezani u sjećanju kao neizbrisiv dio identiteta onih koje su voljeli
