Oči su ogledalo duše, ali što one govore o nama i našim sugovornicima? Saznajte u nastavku današnjeg članka. I u komentarima nam recite koju boju očiju imate. Plava, zelena, smeđa ili nešto između?
Smeđe oči: evolucijska snaga i tiha dubina Smeđe oči su najčešće u svijetu, ima ih oko 70% ljudi. To je rezultat visoke koncentracije melanina – pigmenta odgovornog za boju kože, kose i očiju. Izvorno, tijekom ljudske evolucije, prvi ljudi koji su živjeli oko ekvatora imali su ovu boju očiju. Intenzivno izlaganje suncu jamčilo bi neki oblik prirodne zaštite i stoga je melanin služio kao biološki štit – neka vrsta funkcionalne “ugrađene” zaštite od UV zračenja davno prije nego što su se sunčane naočale uopće pomislile.
Međutim, smeđe oči nisu samo funkcionalne. Oni također imaju estetsku, pa čak i psihološku dimenziju. Djeluju prijateljski, zemljano i od povjerenja, ali s dozom tajanstvenosti. Prema kulturološkim tumačenjima, zanimljivo je primijetiti da su smeđe oči možda najneprobojnije za čitanje. Više od svjetlih – budući da ne svijetle na svjetlu, ne pokazuju tu emociju. Ipak, u određenim okolnostima – pod zlatnim osvjetljenjem zalaska sunca, uz titravi plamen svijeće – svjetlucaju nijansama jantara, meda i zlata. Kao da vide, ali i pamte ono što vide. Plave oči oduvijek su bile enigma genetike i iluzija svjetla.
Za razliku od smeđih očiju, plave oči nisu izravno rezultat pigmenta – one zapravo nemaju plavi pigment u sebi. Boja je strogo optička, proizlazi iz prozirnih slojeva šarenice zbog rezultirajućeg raspršenja svjetlosti između Rayleighovog raspona, baš kao što je nebo plavo. Dakle, plave oči su vrsta optičke varke; “plavo” u kemijskom smislu, međutim, ne postoji. Ono što je još zanimljivije jest da se jedan predak može pratiti unatrag do svih plavookih ljudi, a sve je to rezultat jedne genetske mutacije za koju se smatra da se dogodila prije nekih 6.000-10.000 godina u blizini Crnog mora.
Ono što se dogodilo je da je ta mutacija uključivala gen OCA2, gen koji kontrolira koliko melanina ima u tijelu, i tu imate prvi par očiju koje nisu smeđe. Danas se plave oči često smatraju rijetkima, povezuju ih s “cool” ljepotom, pa čak i emocionalnom transparentnošću – jer lako reflektiraju svjetlost, ukazuju na promjene raspoloženja, a možda i na ranjivost. Zelene oči: optička iluzija i kemijska preciznost Ljudsko oko i zelene šarenice doista su najrjeđe od svih boja – vjerojatno se pojavljuju u samo 2% svjetske populacije.
Nijansa je rezultat gotovo savršene kemijske i svjetlosne ravnoteže: trebali biste imati dovoljno melanina da šarenica ne postane plava, dovoljno lipokroma da reflektira žutu svjetlost i potpuno raspršenje te svjetlosti unutar očne jabučice. Učinak? Oči koje su nekako kameleonske, smirene i tajanstvene u nijansama koje presijavaju na suncu u smaragdnoj, zlatnoj, čak i čeličnoj boji. To je “izgled koji priča priču”. Razlikuju se u boji, mijenjaju se, nikad se ne podudaraju. Kao da postoji svijet skriven iza te šarenice, koji čeka da bude otkriven.
Ljepota boje očiju nije samo u tome da imate nešto lijepo za pogledati, ona nosi tu poruku složenosti. Označava gdje su vaši preci živjeli, kakvoj su svjetlosti bili izloženi, kako su se njihova tijela prilagodila uvjetima u kojima su živjeli. I, u tom smislu — oni su povijesni dokument, pisani nijansama smeđe, plave, zelene, sive. Moderna znanost sada može objasniti svaki mehanizam boje očiju koji postoji na ljudskom tijelu, ali nikakvo objašnjenje ne može pokriti sve što je povezano s njegovom simboličkom moći. Oči nisu samo za gledanje, već za komuniciranje, pokazivanje, skrivanje, čuvanje. Nije slučajno što ih zovemo “ogledalo duše”.
