On je jedan od najuspješnijih sportista u Srbiji što obziirom na konkurenciju nije nimalo lagan zadatak. Svetost obitelji Vanje Grbića ima neizmjernu važnost u njegovu životu. Vanja, proslavljeni odbojkaš, život dijeli s voljenom suprugom Sarom Grbić i njihovo četvero djece – tri kćeri i sin. Njihovi su se putevi ukrstili kada je Vanja imala 31, a Sara 21 godinu, a iskra ljubavi odmah je planula između njih dvoje i stvorila prekrasnu vezu.
Imao sam privilegiju biti prisutan pri svakom iskustvu poroda moje supruge. Srećom, svi su se odvijali na sličan način. Ova jedinstvena prilika omogućila mi je da sudjelujem u dubokom trenutku kada se događa najnevjerojatnije čudo, koje nas još više zbližava. To je imalo veliki značaj i za moju suprugu. Naša obitelj je centar mog svemira. Odluke o broju djece u obitelji isključivo su u rukama žena, što ga čini krajnjom odrednicom nečijeg bogatstva. Unatoč svim mojim osobnim postignućima, ona su blijeda u usporedbi s važnošću moje obitelji. Ova nepobitna istina ostaje nepromijenjena: čovjekovo naslijeđe definirano je njegovim djelima i djecom koju odgaja. Kroz njih se prenose njegova učenja i vrijednosti, ostavljajući trajnu poruku budućim generacijama. Moja djeca, koja su nevjerojatno dobrog srca i lijepog ponašanja, donose mi neizmjernu radost. Kao otac, nastojim biti pošten i pravedan, pružajući im poticajno okruženje dok odrastaju u Beogradu. Oni se ističu akademski, aktivno sudjeluju u kampu koji nadgledam i donose veliki ponos našoj obitelji. Međutim, od lazak onih koji su mi srcu dragi bacio je sjenu na naš inače blaženi obiteljski život.
U odmaralištu Tisa, koje se nalazi u blizini žabaljskog mosta, prisustvovali su nam kum Dragan i Danica, u društvu mog pokojnog oca Miloša, koji je nažalost preminuo 2008. godine, i pokojnog strica Slobodana, koji je preminuo 2003. godine. Neumorni protok vremena nema milosti, jer nikoga ne čeka. U mislima mi odzvanjaju Glogovčeve dirljive riječi koje me podsjećaju da je vrijeme protivnik koji će nas neizbježno ogoliti od svega, pa i od nas samih. Dok gledam u fotografiju, bujica sjećanja ponovno izranja, hvatajući srž trenutaka koje sam podijelio s njima. Cijenite trenutke podijeljene sa svojim najdražima, jer jednog dana će nestati, baš kao i ova fotografija koja služi kao podsjetnik na dragocjeno vrijeme provedeno zajedno. Moj rad kao Pečalbar odveo me u svaki kutak svijeta.
Dok sam se vraćao, promatrao sam svoje najmilije, moje najdraže suputnike, kako prolaze kroz proces starenja pred mojim očima. Svjedočio sam kako su starili, dok sam susretao pojedince koji su bili mlađi. Osim toga, bilo je i onih koji su odlazili od njih, nesvjesno se opraštajući. Nakon što sam završio svoje osobne bitke na raznim stranama svijeta. U meni nepoznatom okruženju, okružen nepoznatim licima koja su zamijenila pojedince koje sam nekoć poznavao i ostavio iza sebe, nalazim se dezorijentiran. Neizvjesnost me obuzima dok se borim da shvatim gdje se trenutno nalazim. Preplavljuje me osjećaj melankolije, tjerajući me da se povučem u vlastitu samoću i prigrlim tugu koja je prati. Služi kao podsjetnik da cijenimo trenutke provedene s voljenima, jer njihova prisutnost možda nije uvijek zajamčena. Ove je osjećaje napisao Vladimir Grbić.
Grbić, prekaljeni reprezentativac, briljira na poziciji primača servisa. Tijekom svoje karijere sudjelovao je na brojnim svjetskim prvenstvima, europskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. Najistaknutiji uspjeh ostvario je na Olimpijskim igrama 2000. u Sydneyu, gdje je ponosno nosio zastavu Jugoslavije tijekom ceremonije otvaranja. Osim toga, pokazao je svoje iznimne vještine kao jedan od najboljih igrača u jugoslavenskoj momčadi, koja je osvojila željenu zlatnu medalju. Sljedeće godine pridonio je momčadskom trijumfu na Europskom prvenstvu, čime su osvojili cijenjeni naslov prvaka Starog kontinenta. Grbićeva impresivna kolekcija medalja također uključuje nekoliko odličja s europskih prvenstava, kao i olimpijsku broncu u Atlanti 1996. i srebro na Svjetskom prvenstvu u Japanu 1998. Tijekom svoje karijere predstavljao je Vojvodinu i zagrebačku Mladost, a nizao je i uspjehe u Italija, Grčka, Brazil, Rusija, Japan i Turska. I 1996. i 2000. Jugoslavenski olimpijski odbor priznaje ga za najboljeg sportaša, a 1999. i 2000. dobio je prestižnu Zlatnu značku sporta, čast koja se dodjeljuje najboljem sportašu Jugoslavije.
