U ovom članku govorit ćemo o jednoj od najistaknutijih glazbenih ličnosti bivše Jugoslavije, Doni Ares, rođenoj kao Azra Kolaković 1977. godine u Bihaću. Jako brzo se probila na domaću scenu, ali je teška bolest na žalost odvojila od estradnog svijeta…..
Bila je to osoba koja je svojim glasom, emotivnom dubinom i autentičnošću ostavila upečatljiv dojam. Njezino profesionalno putovanje nadilazilo je puke kompilacije izvedbi i popularnih pjesama; bila je to priča o životu izražena kroz glazbu, obilježena iskrenošću i nepokolebljivim integritetom. Od samog početka svog umjetničkog djelovanja isticala se originalnošću. Umjesto da se prilagodi vanjskim očekivanjima, prigrlila je sebe. Njezina je glazba imala dubok odjek, a vitalnost koju je unosila u svoje izvedbe omogućila je publici da duboko proživi svaki tekst.
- Ispod umjetničkog imena Dona Ares krila se umjetnica koja je zamaglila granice između života i umjetnosti – svaki aspekt njezina bića bio je zamršeno utkan u njezin kreativni rad. Godine 2014., nakon što je saznala za svoju bitku s rakom maternice, odlučila je ne povući se u šutnju, već javno podijeliti svoje iskustvo. Njezin je pristup bio i dirljiv i hrabar, pretvarajući je u simbol snage i otpornosti. Otvoreno je iskazivala svoju bol, strahove i suze, dokumentirajući svoje putovanje kroz video dnevnike iz svoje bolničke sobe, artikulirajući svoje misli i emocije u objavama na društvenim mrežama te autorica autobiografskog djela “Soba za nikoga”.
U ovoj knjizi iskreno i bez uljepšavanja prepričava svaku fazu svoje borbe s bolešću. Kroz ovaj pothvat, pružila je podršku, glas i osjećaj prijateljstva mnogim pojedincima koji su se suočavali sa sličnim izazovima. U intervjuu je izrazila uvjerenje da je “otrovana mlijekom”, što je izazvalo brojne reakcije i istaknula njezinu spremnost da bez straha razgovara o svemu. Iako je postojalo vrijeme kada se činilo da se bolest povlači, rak se ponovno pojavio s još većom žestinom. Tijekom ovog izazovnog vremena, Donna je ostala odlučna u svojoj borbi, fizički i duhovno. Podijelila je fotografije, bilješke i razmišljanja. U svom posljednjem postu, objavljenom samo nekoliko dana prije smrti, uključila je sliku od prije bolesti, uz poruku:
“Volim te Donna Ares. Preminula je 2. listopada 2017. godine u rodnom Bihaću u 40. godini života. Njena smrt duboko je potresla javnost i prenijela snažnu poruku o važnosti autentičnog življenja, pozivajući pojedince da ne skrivaju svoje istine i da otvoreno izraze bol koju proživljavaju. U posljednjim mjesecima života raskinula je brak s Javidom Ljubovcijem, koji je sve do tada bio uz nju tijekom cijele njezine bolesti. Svojim objavama na društvenim mrežama podijelila je svoje prihvaćanje stvarnosti da rak neće biti iskorijenjen, nastojeći voditi svoj život kao da je potpuno zdrava.
Napomenula je da je bila pogreška što je ranije žrtvovala svoju dobrobit za svoju karijeru, jer je zanemarila postaviti sebi prioritete. Godine 2015. razmišljala je o tome kako su je njezine profesionalne obveze dovele do toga da zanemari vlastite osobne potrebe. Naglasila je koliko je važno odvojiti vrijeme za sebe, priznavši da joj je najveća greška to što to nije učinila. Posao ju je izjedao, što je rezultiralo zanemarivanjem svog zdravlja. Samokritičnost koju je izrazila tijekom tog vremena dodatno je ilustrirala složenost njezina karaktera. Nakon njezine smrti, pozornost javnosti privukla je Javidova odsutnost s pogreba i izostanak objave o razvodu.
Međutim, u jednoj od rijetkih izjava koje je dao, rekao je da nema zamjerke prema Donni i priznao joj nedostatak zle volje prema njemu. Osvrnuo se na posljednje zajedničke dane, napomenuvši da su kako je bolest napredovala i utjecala na njezin mozak, okolnosti postajale sve izazovnije. Napomenuo je da su u travnju medicinski radnici u Danskoj procijenili njezino preostalo vrijeme, otkrivši da je njezina jedina želja bila provesti posljednje dane sa svojom obitelji. Iako se nije očekivalo izlječenje, uvjeravao ju je da nije patila; njezina težina se smanjila, lijekovi su joj ublažili simptome i nije osjećala bolove. Dona Ares nije tražila suosjećanje; nego je tražila da se istina prepozna u područjima bolesti, slabosti i ranjivosti.
Njezina je namjera bila da drugi razumiju prirodu borbe – ne da izazove samosažaljenje, već da potakne otpornost kod onih koji su joj svjedočili. Posljedično, čak i u njezinoj odsutnosti iz fizičkog svijeta, njezina pripovijest i poruka nastavljaju odjekivati. Više od glazbenice, ona je utjelovila istinu, hrabrost i duh ustrajnosti, odbijajući odustati čak i pred smrtnošću. Preminula je tiho, ali njezino nasljeđe ostaje duboko dojmljivo – manifestirano kroz njezine riječi, melodije i sjećanja koja je stvorila.
