U današnjem članku vam pišemo na temu mladića koji je polako umirao iza zatvorskih zidina, dok su svi mislili da glumi bolest. Ovo je priča o trovanju, izdaji i trenutku kada je jedan ljekar shvatio da se ubica nalazi bliže nego što je mogao i zamisliti.
Teška metalna vrata zatvorske ambulante zalupila su se uz jeziv odjek, a stražar je grubo ugurao iznemoglog mladića unutra. Mladi zatvorenik nije uspio zadržati ravnotežu i pao je na hladne pločice. Doktor Viktor, naviknut na grubosti zatvorskog sistema, isprva nije ni podigao pogled sa papira koje je popunjavao. Stražar je tvrdio da zatvorenik simulira, da odbija hranu i da traži pažnju. No čim je ljekar prišao i bolje ga pogledao, postalo mu je jasno da se ne radi o običnoj glumi.
Koža mladića imala je neprirodnu, sivkasto-žutu nijansu, a oči su bile prošarane popucalim kapilarima. Tijelo mu se treslo u neprekidnim talasima, dok je hladan znoj natapao tanku zatvorsku odjeću. Kada je Viktor podigao kapke i pažljivije ga osmotrio, u grudima mu se javila nelagoda. Ovo nisu bili simptomi tipičnih zatvorskih bolesti. Ovo je bilo nešto drugo. Nešto mnogo opasnije.
Dok je stražar gunđao i zahtijevao da se mladić vrati u samicu, Viktor je odlučno naredio da ga ostave na posmatranju. U tišini ambulante čulo se samo otežano disanje zatvorenika. Mladić je promuklim glasom ponavljao da nije kriv za zločin zbog kojeg služi kaznu, ali doktor nije ulazio u tu priču. Njegov fokus bio je medicinski problem koji se odvijao pred njim.
- Kada je igla probila kožu i krv počela puniti špric, Viktor je osjetio kako mu se želudac steže. Krv nije bila normalne boje. Bila je gusta, tamna, gotovo crna. Takav prizor nije viđao ni u najtežim slučajevima trovanja. Uz to su se pojavile sitne ljubičaste tačkice duž rebara, znak unutrašnjih krvarenja. Sve je upućivalo na ozbiljnu intoksikaciju nepoznatim otrovom.
Stražar je pokušao izvršiti pritisak, pozivajući se na naredbe nadređenih, ali Viktor je ostao hladan. Upozorio ga je da bi smrt zatvorenika pokrenula istragu koja bi potresla cijelu ustanovu. Tek tada je stražar odustao, nevoljko napuštajući prostoriju.
Kada je ostao sam, Viktor je otvorio dosije mladića. Maksim je bio osuđen za ubistvo kćerke uticajnog biznismena. Slučaj je riješen brzo i bez mnogo preispitivanja. Doktor je pogledao tamnu krv u epruveti i shvatio da se ovdje ne radi samo o bolesti. Neko ga je sistematski i stručno trovao.
Viktor je nekada radio u vrhunskoj gradskoj klinici, ali je zbog tuđe greške preuzeo odgovornost i završio kao zatvorski ljekar. Njegova prošlost bila je tiha rana, ali znanje koje je stekao ostalo je netaknuto. Shvatio je da mu treba mišljenje stručnjaka izvan zatvorskih zidina. Postojao je samo jedan čovjek koji je mogao prepoznati ovako rijetke simptome.
U tajnosti je izvadio skriveni telefon i pozvao bivšeg kolegu, danas uglednog i slavnog hirurga. Razgovor je počeo hladno i pomalo podrugljivo, ali kada je Viktor počeo nabrajati simptome – tamnu krv, sitna potkožna krvarenja, drhtanje, otežano disanje bez tečnosti u plućima – s druge strane linije nastala je tišina.
- Glas poznatog ljekara promijenio se. Bez mnogo razmišljanja rekao je da se radi o rijetkom alkaloidnom otrovu koji razara jetru, supstanci koja se daje u malim dozama kroz hranu ili vodu. Zatim je, gotovo usput, spomenuo da su zjenice mladića vjerovatno nepomične na svjetlost.
U tom trenutku Viktor je osjetio hladan talas niz kičmu. On uopće nije spomenuo oči pacijenta. Niti ih je još testirao. Kako je kolega mogao znati za taj skriveni simptom? Ipak, mirnim glasom potvrdio je pretpostavku, a razgovor je brzo prekinut uz upozorenje da mladiću preostaju najviše dva dana života.
Viktor je odmah uzeo lampicu i usmjerio svjetlo u Maksimove oči. Zjenice su ostale širom otvorene, potpuno nepokretne. Lampica mu je ispala iz ruke. Sada je bilo jasno – kolega nije nagađao. On je znao.
Pogled mu je pao na bocu vode kraj kreveta. Kada ju je podigao prema svjetlu, na dnu je primijetio mutan talog, gotovo nevidljiv prah. Srce mu je snažno udaralo. Otrov je bio u vodi. Neko je sistematski unosio supstancu u tijelo zatvorenika, kap po kap.
Dok je sakrivao bocu u džep mantila, vrata su se ponovo otvorila. Stražar je nosio plastičnu čašu sa žućkastom tečnošću, navodno vitamine. Njegov podrugljiv osmijeh bio je dovoljan da potvrdi sumnju. Viktor je stao između njega i kreveta.
U tom trenutku sve je dobilo jasnu sliku. Maksim nije bio samo zatvorenik koji umire od misteriozne bolesti. Bio je meta. A osoba koja je bez greške prepoznala svaki skriveni simptom, koja je znala trajanje i tok trovanja, bila je povezana s tim planom.
Pravi ubica nije bio iza rešetaka. Bio je na drugom kraju telefonske linije
