Toma Zdravković, poznati pjevač i pjesnik, imao je izvanrednu sposobnost da duboko dirne publiku svojim iskrenim stihovima. Čak i danas, njegova glazba služi kao dirljiv podsjetnik na doba koje karakteriziraju iskrene emocije i snažan osjećaj povezanosti s njegovim pjesmama. Kroz svoje duboko emotivne izvedbe, Toma je uspio stvoriti nešto što nadilazi ograničenja vremena i mjesta, ostavljajući zauvijek nezaboravan trag na bogatoj tapiseriji povijesti balkanske narodne glazbe.
Prisjećajući se svojih iskustava sa Zdravkovićem, Tihomir Pop Asanović, klavijaturist cijenjene jugoslavenske rock grupe “Time”, prisjetio se njihovih ranih zajedničkih dana na početku Tomova puta 1965. Asanovićeva sjećanja iz godina formiranja glazbe nude zadivljujuće perspektive koje donose svježa perspektiva Tomove pripovijesti.
Posljednjih mjeseci 1965. i prvih mjeseci 1966. imao sam privilegiju surađivati s Tomom u rasponu od šest mjeseci, kako se Asanović rado prisjeća. Naše radno mjesto, službeno poznato kao Dom sindikata u Beogradu, zbog svog suterenskog položaja i osebujnosti od milja je nazivano City Basement. Naše predstave održavale su se šest dana u tjednu, a ponedjeljak nam je bio jedini dan odmora. Zanimljivo je da je jedan drugi ansambl pod nazivom „Gospoda i braća Jelić“, kasnije poznat kao YU grupa, održavao čajanke od 16 do 19 sati, dok je naš scenski termin bio od 20 sati. do ponoći. Osvrćući se na rockere i folk glazbenike tog doba, Asanović izražava duboko cijenjenje prilike da surađuje s Tomom Zdravkovićem kao mladim rock glazbenikom, ističući neprocjenjive lekcije koje je stekao. Asanović se iz Skoplja preselio u Beograd 1965. godine.
Tijekom tinejdžerskih godina krenuo sam u potragu za poslom koji me neočekivano doveo u društvo glazbenika, glumaca i menadžera. U želji da osiguram nastup, raspitao sam se o dostupnim mogućnostima i uputili su me na Toma, jer je njegov pijanist nedavno pretrpio ozljedu. Nastupio sam na istrošenom Steinway klaviru, kojemu je očajnički trebalo ugađanje (smijeh). Zanimljivo, Toma Zdravković, koji je već imao 27 godina, u to je vrijeme započeo svoj glazbeni put. Asanović se rado prisjeća da bi izvodili divne melodije i tradicionalne narodne pjesme jer još nije nastupilo doba čajanki i turbo folka.
Tijekom tog određenog vremenskog okvira, Toma je imao mogućnost zatražiti da pokažem izbor klavirskih akorda samo šezdeset minuta prije početka našeg nastupa. Ukupno smo deset dana posvetili suradničkim vježbama. Njegov je talent bio neosporno izvanredan. Ne samo da je mogao osmisliti i tekstove i melodije, nego je također posjedovao asortiman pjesama koje će neizbježno steći široko priznanje kako je vrijeme odmicalo. Unatoč tome, u tom trenutku tek je trebao dati službene snimke. Uključeni glazbenici bili su dobro upoznati s prednostima i manama vezanim uz njihov zahtjevan radni raspored, a svakako im nisu bile strane ni vlastite osobne slabosti, činjenice koje je Pop Asanović bio itekako svjestan.
Toma i ja bili smo nerazdvojni i neprestano sam se divio njegovom besprijekornom smislu za modu. Njegov se ormar dičio nizom sofisticiranih odijela i košulja, uvijek ukrašenih ukusno odabranom kravatom. Međutim, također je imao sklonost ka uživanju u alkoholu. Nije mu bilo neobično sudjelovati u živahnim kockarskim okupljalištima na Dorćolu, gdje se družio s Lepom Lukić i drugim pjevačima u usponu. Zveckanje kockica odjekivalo je atmosferom. Sutradan bi nam se Toma nonšalantno pridružio na ručku, bez svog glazbenog ansambla, i usputno dobacio:
Usred smijeha, Papa, koji je imao boemsko i karizmatično držanje, iznio je neobičan zahtjev za jednim zrnom graška uz kobasicu. Njegov zadivljujući prikaz snage ostavio nas je istinski očaranima. Nastupi su se pokazali vrlo unosnim, jer smo udovoljavali specifičnim zahtjevima i bili velikodušno nagrađeni za naš repertoar starogradskih melodija. Međutim, pametni Papa neprimjetno je uklopio neke svoje autorske skladbe koje smo prethodno pažljivo uvježbali. Na naše iznenađenje, publika je svesrdno prihvatila ove prinove. Mjesto je bilo konstantno užurbano, osobito petkom i subotom, s posjetiteljima koji su zauzimali stolove i naručivali svoje obroke. Reakcije publike bile su izvanredne, što nam je omogućilo da pojedine pjesme izvodimo više puta tijekom večeri. Iako je postalo pomalo monotono opetovano svirati istu pjesmu, financijska je nagrada, posebno za mladog glazbenika poput mene, bila znatna. Asanović je istaknuo značaj škole kao izvora stabilnosti, znanja i strukture, istaknuvši važnost prakse u svakom zanimanju. Klavijaturist je ispričao i fascinantno zapažanje o navikama Tome Zdravkovića koje su uvelike utjecale na njegov način života.
Nema dovoljno informacija o određenoj njegovoj rutini, u kojoj bi stalno ostajao budan do ranih jutarnjih sati, obično oko pet ili šest. Upravo je ta sklonost noćnom životu naposljetku rezultirala njegovom smrću. Sve to vrijeme mlađahni glazbenik Asanović često je preuzimao ulogu njegovatelja starije družice. U brojnim sam prilikama osigurao njegov siguran povratak kući organiziranjem taksija, a on bi sljedećeg dana izrazio zahvalnost na mojoj pomoći. Ta je mjera bila nužna kako bi se spriječilo da svoj novac rasipa na kockanje. Osim toga, posjedovao je snažnu privlačnost za suprotni spol.
Zdravković je bio sposoban priopćiti svoju namjeru poziva na ručak nadobudnom pijanistu, ali mladi je pop više volio sokove nego alkoholna pića. U međuvremenu, Toma je imao sredstava da popije malo rakije. Asanovića je pun znatiželje zanimalo zašto apstinira od piva, na što je Pop jednostavno odgovorio da mu to ne daje nikakvo zadovoljstvo. Asanović je tek nakon mjesec dana nastupa postao svjestan Popovih alkoholnih navika, jer je svake večeri morao izdržati dugotrajno pjevanje, što ga je jako opterećivalo.
Svake večeri znatna zarada pomno se skupljala i spremala u kutiju za violinu, ponosno izloženu na klaviru, prepunu valute tog razdoblja. Asanović se prisjeća, napominjući: “Zarada je bila nevjerojatna; mogli smo kupiti potpuno novi auto samo sa zaradom od jednog vikenda nastupa.” No, preseljenjem tvrtke misteriozno je nestala pozamašna svota novca, iako je Zdravković kasnije dao naslutiti da je možda razriješio enigmu. Pojedine večeri pozornicu je uljepšala poznata zvijezda Šaban Šaulić, dok je Lepa Lukić posudila svoj milozvučni glas koji je Toma pratio u raznim pjesmama. To je bila bit njihove suradnje koja je označila rođenje pop glazbe.
Već u ranoj fazi bio je očit kantautorski talent Tome Zdravkovića, o čemu svjedoči Asanović. Pop je, podsjećajući na Zdravkovićevu muzikalnost, primijetio njegovu stalnu spremnost papirom i olovkom da zabilježi svoje misli. Zapamćen je slučaj kada je Zdravković zanosnu ženu za stolom opisao kao “crnu ljepoticu” tamne kose. Ta su zapažanja pažljivo zapisana u malu bilježnicu s četvrtastim stranicama, ostavivši trajan dojam u Popovu sjećanju. Tek mjesecima kasnije, slušajući Zdravkovićeve pjesme, Pop je shvatio koliko je te zapisane misli vješto uklopio u svoju glazbu, učvršćujući svoj umjetnički sjaj.
Povremeno bi se Zdravković kod nadarenog mladog klavijaturista raspitivao o optimalnoj strukturi akorada ili izražavao rezerve oko njegove sposobnosti da postigne željeni zvuk. Tijekom tih slučajeva, Asanović bi pokazao različite harmonije, omogućavajući Tomiju da nastavi sa svojom skladbom. Ipak, Asanoviću, čija je ljubav prema jazzu bila duboka, s vremenom su se umorili od tih prikaza. Kao rezultat toga, sredinom 1967. godine, odlučio je otići u Njemačku u potrazi za svojim glazbenim težnjama.
Razina upornosti koju je Tom pokazao bila je doista nevjerojatna, na granici s nevjerojatnim. Neposredno prije mog odlaska, sjeli smo zajedno za ručak i on je otvoreno izrazio svoje razočaranje, primijetivši: “Uistinu je nesretno što sutra odlaziš, ali apsolutno sam uvjeren da će se naši putevi opet ukrstiti. Tvoja je budućnost nedvojbeno jedna ispunjen trijumfom i postignućem.
U godinama koje su uslijedile, Asanović je dobio priliku da iskaže svoj izniman talent uz bend “Time” na zaista nezaboravnom nastupu u Gornjoj sali Doma sindikata u Beogradu. Ova značajna prigoda savršeno se poklopila s izdavanjem prvog albuma benda. Osvrćući se na ovo izvanredno postignuće, Asanović nije mogao ne osjetiti silnu radost kada se Toma Zdravković neočekivano pojavio na koncertu 1973. godine i rado se prisjetio njihova prijašnjeg razgovora: “Sjećate li se mog predviđanja da ćemo jednog dana oboje postići veliki uspjeh?
U razgovoru za Jutarnji.hr Asanović se prisjetio početnih faza njihove suradnje, ispričavši nezaboravnu večer provedenu na koncertu nakon kojega je uslijedila ukusna večera, zbog koje su oboje bili sigurni da će im se putevi ponovno susresti. Iako žalim zbog propuštene prilike za promicanje daljnjeg znanja o Tomu široj publici tijekom produkcije filma, istodobno cijenim priliku i čast koju sam, kao rock glazbenik u usponu, imao surađivati s njim.
