U danasnjem clanku Vam donosimo sta je jedna devojka uradila na sebi kad joj je tetka poslala pare za operaciju….
Oduvijek sam imala jednu veliku nesigurnost – nos. Bio je glomazan, neproporcionalan i činio mi se kao jedina stvar koju svi primjećuju kad me pogledaju. Iako su mi prijatelji često govorili da “nije toliko strašno”, ja sam osjećala drugačije. Godinama sam skrivala lice u profilnim slikama, izbjegavala direktnu svjetlost, i vješto koristila šminku da ublažim ono što nisam mogla sakriti.
Jedina osoba kojoj sam se u potpunosti povjerila bila je tetka iz Amerike. Oduvijek je bila posebna – ne samo što je živjela daleko, već i zato što je imala osjećaj da me zaista vidi. Uvijek bi me pitala kako se osjećam, ne samo šta radim. Jednog dana, u našem uobičajenom telefonskom razgovoru, priznala sam joj koliko me muči moj izgled i da sam ozbiljno počela razmišljati o plastičnoj operaciji. Nisam ni tražila ništa od nje – samo da me sasluša.
Tog dana, njena reakcija me ostavila bez riječi. Rekla je: “Zaslužuješ da se osjećaš lijepo – izvana i iznutra. Ako ti je to toliko važno, pomoći ću ti.” Nekoliko dana kasnije, novac je stigao na moj račun. Bila sam preplavljena emocijama. Ne samo zbog operacije, nego zbog toga što neko vjeruje u tvoje pravo da budeš sretan u svojoj koži.
Zakazala sam konsultacije i ubrzo nakon toga – operaciju. Bio je to proces koji nije bio ni brz ni lak. Bilo je otoka, bolova, dana kada sam se pitala da li sam pogriješila. Ali kad sam prvi put vidjela rezultat, suze su mi potekle niz lice. Po prvi put, nisam imala potrebu da se sakrijem. Prepoznala sam sebe – onu verziju kakvu sam zamišljala cijeli život.
Nakon oporavka, odlučila sam da tetki pošaljem sliku. Očekivala sam da će biti oduševljena. Međutim, kad smo se čule, prvo što je izgovorila bilo je: “O Bože, šta si to uradila?!” Bila je vidno uznemirena. Nije mogla da vjeruje da sam se toliko promijenila. Rekla je da me jedva prepoznaje. Da sam izgubila ono “nešto svoje”, ono što me činilo posebnom.
Bilo mi je teško čuti to. Osjećala sam krivicu, kao da sam je razočarala. Ali onda sam shvatila – ono što sam promijenila na licu, nije promijenilo ono ko sam iznutra. Nisam izgubila dušu, humor, nježnost. Samo sam se uskladila s onim kako sam sebe oduvijek osjećala.
Kasnije je priznala da je previše burno reagovala. Vidjela je novu mene i nije bila spremna na to. U njenim očima još sam bila ona djevojčica s osmijehom, bez šminke i snova o hirurgiji. Njoj je ta slika bila savršena. Meni nije.
Danas, živim s osjećajem slobode koji nisam ranije imala. Ne zato što sam drugačija fizički, nego zato što se više ne skrivam. Moj osmijeh je iskreniji, držanje uspravnije. Naučila sam da je tuđe prihvatanje važno – ali moje sopstveno najvažnije.
I dalje se čujem s tetkom. Danas kaže da vidi sjaj u mojim očima koji prije nije primjećivala. Ne zato što sam „ljepša“, nego zato što sam – svoja
