– Nesretni rat koji je pogodio ovo područje početkom 90 godina, definitivno je svima ostao u jako lošem sjećanju. Mnogo unesrećenih porodica, mnogo je ljudi izginulo, a rane i loša sjećanja i dalje ostaju u glavama mnogih. Mi se danas prisjećamo jednog dječaka, koji je život izgubio jako rano.
Rođen 15. kolovoza 1978. godine u Maglaju, djetinjstvo Spomenka Gostića bilo je sve samo ne bezbrižno. U dobi od devet godina razvode mu se roditelji Stojana i Milenka, zbog čega se s majkom seli u ozrensko selo Gornji Ulišnjak. Tu je stanovao kod svoje bake Vide Mitrović. Osim toga, Spomenko je imao polubrata po imenu Dragan, koji je bio Milenkov sin iz prethodnog braka.
U selu u kojem je boravio bio je primjetan nedostatak bilo kakve obrazovne ustanove. Da bi pohađao osnovnu školu u Maglaju, Spomenko i njegovi drugovi svaki dan bi krenuli na put dug osam kilometara. Poznanici ga opisuju kao marljivog i uvijek spremnog za pomoć. Tragedija se dogodila početkom 1992. godine kada je Spomenkova majka preminula. Kad je stigla jesen, njegova baka Vida je bila žrtva bombardiranja njihovog sela usred izbijanja rata.
- Po uzoru na svog polubrata Dragana, i Spomenko se odlučuje uključiti u Domovinski rat. Međutim, zbog njegove mladosti od 14 godina, uskraćen mu je ulazak u vojsku, dok su njegovi 16-godišnji prijatelji primljeni. Posljedično, Spomenko se nađe bez suputnika za igru.
Kako se rat nastavljao, pojavio se novi izazov – poteškoće u opskrbi namirnicama jedinica stacioniranih u iscrpljenim i udaljenim područjima bojišnice. Prepoznavši tu priliku, Spomenko Gostić okupio je tim. Uronjen u seosko okruženje, razvio je duboku ljubav prema konjima i, zajedno sa svojim partnerom Slavišom Petrovićem, preuzeo je odgovornost dostave osnovnih namirnica na prve crte bojišnice. U vrijeme potrebe, također su omogućili prijevoz ranjenih vojnika natrag na sigurno.
Spomenkovo odsustvo s prve crte bojišnice nije jamčilo njegovu sigurnost jer je zadobio ozljede dok je dostavljao hranu vojsci. Nepovoljni vremenski uvjeti uzrokovali su stvaranje lokvi duž uobičajenog kolskog puta, pa su Spomenko i njegov suborac Slaviša Petrović krenuli drugim putem. Tragično, jedan od kotača kolica aktivirao je protupješačku minu, pri čemu je Slaviša ranjen gelerom, a Spomenko pogođen krhotinama eksplozivne naprave.
Nakon što je dodijeljen zapovjedništvu kao kurir, brzo je postao zao. Tomislav Peternek ga je snimio nakon ranjavanja i dao prvi uvid u hrabrost ovog mladog heroja. U listopadu 1992. ekipa Televizije Novi Sad stigla je na Ozren, gdje je novinar Petko Koprivica vodio intervju sa Spomenkom. Potom su iz cijeloga svijeta stizali brojni pozivi koji su pozivali Spomenka da nastavi miran život i školovanje daleko od strahota rata. No, Spomenko je odbijao sve pozive, čvrsto uvjeren da mu je mjesto uz njegove suborce.
Tragično, 20. ožujka 1993., žureći kući po svježe ispečeni kruh koji je namjeravao podijeliti sa svojim suborcima, dočekao je svoju preranu smrt na Ozrenu od granate ispaljene s muslimanske strane, odnijevši živote pet drugih Uz njega srpski vojnici.
- Tijekom rata doživio je razoran gubitak svega što mu je bilo drago – obitelji, doma, nevinosti, a na kraju i samog života. U sjećanju Saboraca ostao je cijenjen kao hrabar i vrijedan mladić koji je, unatoč tome što mu je srpska obitelj u Francuskoj ponudila posvajanje, to uporno odbio i odlučio ostati u domovini.
Izražavajući zahvalnost prema sebi, Spomenko je u tom trenutku izjavio: “Odbijam napustiti svoje suborce u njihovim najtežim okolnostima. Ostat ću nepokolebljiv do samog kraja, dok ne postignemo i mir i oslobođenje, a tek tada ćemo procijeniti naše sljedeći postupak.”
Medalja zasluga za narod Spomenku je posthumno dodijeljena kao priznanje za izniman doprinos.
Pretragom Googlea pod imenom “Spomenko Gostić” postaje vidljivo da se radi o vojniku porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Iako je točno reći da je rođen, živio i preminuo u Bosni i Hercegovini, ovaj opis je pomalo neobičan. To zbog činjenice da je Spomenko služio kao vojnik Vojske Republike Srpske, i to ne bilo kakav. Nosilac je odlikovanja najmlađeg borca i najmlađeg odlikovanog vojnim počastima u Vojsci Republike Srpske.
Telegraf prenosi da Spomenko, prema pisanju medija, nije znala da ima oca. U dobi od 4 godine napustio ga je otac, a trenutno prima mirovinu na ime pokojnog sina. To je, prema razgovoru sa Spomenkom, izjavio.
Bilo je mnogo slučajeva koji su predstavljali izazove, ali nekako smo uspjeli ustrajati. Susretao sam se sa situacijama da nesvjesno naletim na minu, da bi se ona odbila od prvog kotača mog vozila. Ovaj incident rezultirao je mojom drugom ozljedom jer sam bio odbačen od eksplozije i okrznut gelerima. Ipak, ponovno sam uspio svladati te prepreke.
Unatoč pretrpljenim ranama od metka, uspio sam i to prebroditi. Moje trenutno stanje je zadovoljavajuće jer aktivno surađujem s vojskom, dijeleći s njima obroke i smještaj. Nažalost, nemam roditelja na koje bih se mogao osloniti; ostala je samo moja baka, ali je tragično umrla među ovim zidovima – kako sam otkrio u jednom intervjuu.
Dodijeljena mi je dužnost evakuacije ozlijeđenih i dostave zaliha streljiva i hrane. Zbog manjka kurira, ja sam sada preuzeo ulogu kurira, dok je odgovornost za kočije preuzeo stariji gospodin. Ipak, i dalje sam uvjeren da će mi te kočije na kraju biti vraćene”, rekao je mladi pojedinac.
Usred rata, njegov način govora otkrivao je njegov neumorni pokušaj da utjelovi hrabrost u najvećoj mogućoj mjeri.
- “Ne osjećam strah. Povremeno se može javiti lagani osjećaj strepnje, ali posjedujem sposobnost i njega savladati. Stalno sam naoružan, spreman za svaki napad. Iako nemilosrdno napadaju, njihova vladavina terora uskoro će privesti kraju”, samouvjereno je izjavio. Kukavicama se, kaže Spomenko, smatraju pojedinci koji umjesto odlaska na ratište vrijeme odluče provoditi u kafićima. Izjavio je da ti pojedinci izdaju vlastiti narod. Osobno je ponudio svoje usluge da pomogne svom narodu u eliminaciji neprijatelja.
Po završetku rata želja mu je bila nastaviti s kočijaškim radom i pomagati sugrađanima.
