U danasnjem clanku Vam donosimo kako se estrada opasta od velike legende mjetnika bosanskohercegovačke scene, Josipa peakovića,procitajte više u nastavku teksta…..
Vijest o smrti Josipa Pejakovića pala je kao tiha, ali snažna sjena na srca svih koji su ga voljeli i cijenili. Njegovo ime godinama je bilo sinonim za umjetnost s dušom, za monologe koji su znali pogoditi ravno u srce, za glas koji je govorio ono što su mnogi samo tiho osjećali. Otišao je tiho, a ostavio buku u srcima – onu koju izaziva samo iskrena tuga.
U trenutku kada je objavljeno da nas je zauvijek napustio, region je ostao nijem. Odlazak ovakvog čovjeka ne ostavlja samo prazninu u kulturnoj sceni – ostavlja tihi lom u kolektivnom pamćenju. Među prvima koji su se oprostili bio je njegov bliski prijatelj i kolega, Dragan Stojković Bosanac. Jedna fotografija, crno-bijela, sa kratkom porukom: “Zbogom, dragi prijatelju”, rekla je više od hiljadu riječi. Nisu to bile riječi običnog oproštaja – bile su to riječi ranjene duše.
Josip Pejaković bio je mnogo više od glumca. Bio je hroničar naroda, čovjek koji je znao nasmijati, rasplakati i natjerati na razmišljanje – sve to u jednoj rečenici. Njegova monodramska ostvarenja urezala su se u svijest generacija, jer ono što je govorio nije bila samo umjetnost – bila je istina. Glumio je, ali nikada nije glumatao. Njegov izraz bio je čist, prirodan i uvijek u funkciji poruke.
Njegova karijera u Narodnom pozorištu u Sarajevu brojala je više od 50 uloga, ali to nije brojka koja ga definiše. Definisao ga je način na koji je nosio likove – kao da su dio njega, kao da ih je iznutra živio. Bio je Čehovljev, Dostojevskijev, ali i narodni – jer je najjače sijao kada je govorio iz srca ovog podneblja. Svojim riječima znao je prenijeti čitav svijet jednog običnog čovjeka. Znao je reći ono što boli, ali i ono što daje nadu.
Njegovo zdravlje već godinama bilo je narušeno, prošao je kroz brojne operacije, ali nikada nije dopustio da ga bolest slomi. Naprotiv, često je upravo kroz tu ranjivost govorio još jače, još iskrenije. U njegovim nastupima nije bilo laži – samo sirova stvarnost, oplemenjena snagom duha.
Bosanac je i ranije govorio koliko je njihovo prijateljstvo značilo. U teškim vremenima znali su se osloniti jedan na drugoga, a ono što ih je povezivalo bila je ljubav prema istini i umjetnosti. Kada je govorio o Josipu, Bosanac je isticao da se radilo o čovjeku koji nikada nije ćutao pred nepravdom – koji je svoj talenat koristio da dotakne ono najdublje u ljudima.
I dok se ljudi opraštaju, ostaje ono što je Josip za sobom ostavio – riječi, likovi, osjećanja, istine koje su odzvanjale scenom i dušama. Bio je simbol vremena, ali i svjetionik za buduće generacije. Iza njega ostaju ne samo predstave, već i duh borbe, dosljednosti i iskrenosti.
U svijetu u kojem su maske često dio svakodnevice, Josip je bio lice bez maske. U njegovom pogledu bilo je dostojanstva, u glasu odlučnosti, a u osmijehu gorčine koju je znao pretvoriti u snagu. Njegov odlazak ne briše sve to – naprotiv, pojačava sjećanje. Njegova smrt nije kraj, već podsjetnik. Da postoje ljudi koji nisu samo prolaznici – već stubovi. Ti stubovi ne padaju lako, čak ni kada fizički odu.
U danima koji dolaze, sjećanja će biti sve glasnija. Njegove replike, gestovi, osmijesi i tišine, nastaviće da žive kroz one koji su ga gledali, slušali i voljeli. Jer Josip Pejaković je znao ono što mnogi nisu – kako ostaviti trag, ne glasom, već dušom. I upravo zato – on nikada neće zaista otići
