Mi u nastavku našeg današnjeg članka govorimo o tome, šta se dešava sa osobom par trenutaka prije nego što premine. Mnogo stvari se tada dešava u ljudskom organizmu, a neki naučnici i stručnjaci su ustanovili šta se tada desi tačno jednoj osobi.
Svrha našeg postojanja na Zemlji je da se pripremimo za život koji se nalazi iza nas. Bez sigurnosti vječnog života koju nam je darovao Gospodin, oplakivanje gubitka bližnjega bilo bi beskrajan i neutješan pothvat. Konačnost smrti učinila bi naše zemaljsko postojanje lišenim smisla, ne ostavljajući nikakvu svrhu za njegovanje vrlina i težnju za dobrim djelima. U takvom scenariju, oni koji proklamiraju: “Prepustimo se hrani i piću, jer ćemo sutra propasti!” bi doista bilo ispravno.
Međutim, svrha čovjekova stvaranja je vječno postojanje, a svojim uskrsnućem Krist je otključao ulaz u vječni raj Neba za one koji vjeruju u Njega i vode čestit život. Naše vrijeme na Zemlji služi kao priprema za život koji nas čeka dalje, a ovo razdoblje pripreme završava neizbježnošću smrti. Kao što je napisano: “Čovjeku je određeno da jednom umre, a nakon toga dolazi Božji sud.”Nakon odlaska od tereta zemaljskog života, čovjekov fizički oblik prolazi kroz dezintegraciju, predodređen da se ponovno ujedini tijekom pojave Općeg uskrsnuća. Međutim, duša ustraje u svom postojanju, ne prestajući ni na trenutak. Preminuli su nam dali brojne manifestacije, nudeći uvid u putovanje duše nakon njezina odvajanja od tjelesne posude.
Nakon što prestane sposobnost opažanja fizičkim vidom, počinje sposobnost opažanja duhovnim vidom. U srdačnom pismu svojoj sestri na rubu smrti, biskup Teofan Zatvornik poručuje: “Ne boj se, jer nećeš propasti. Iako tvoja zemaljska posuda može isteći, prijeći ćeš u drugo područje, vibrantno životom i sviješću, gdje sagledat ćete i shvatiti cjelinu svijeta koji vas okružuje.
Nakon fizičke smrti, duša ostaje živa i njezine sposobnosti nisu smanjene, već su izoštrene. Sveti Ambrozije Milanski prenosi mudrost da i nakon smrti dobrota ostaje i raste, neometana ograničenjima smrtnosti. Zapravo, duša postaje još aktivnija dok djeluje unutar vlastitog carstva, oslobođena ograničenja koja nameće tijelo, a koja često mogu biti teret, a ne korist. Časni abba Dorotej, cijenjena osoba iz 6. stoljeća, jezgrovito sažima učenja ranih crkvenih otaca o ovom pitanju. Prema njemu, duše zadržavaju živo sjećanje svega što se dogodilo u njihovom zemaljskom postojanju – svake izgovorene riječi, svake poduzete radnje i svake začete misli. Ništa se ne zaboravlja. Kao što psalam naviješta, “u onaj će dan propasti sve njegove misli”, misleći na prolazne brige ovog zemaljskog područja, kao što su materijalna imovina, obiteljske veze i svjetovne težnje. Ovi efemerni aspekti nestaju čim se duša odvoji od tijela. Međutim, duša zadržava savršeno sjećanje na svoja čestita djela i strastvene sklonosti; ništa nije izgubljeno u njegovoj svijesti.
Kao što je već spomenuto, duša zadržava potpuno sjećanje na svoje postupke u ovom svijetu, a nakon izlaska iz fizičkog tijela, ona se svega prisjeća s većom jasnoćom i preciznošću, neopterećena ograničenjima zemaljskog oblika.
U izravnoj suprotnosti s vjerovanjima heretika koji tvrde da duša nakon smrti ostaje bez svijesti, časni Ivan Kasijan, glasoviti asketa iz 5. stoljeća, daje jasno objašnjenje aktivnog stanja duše u zagrobnom životu. On tvrdi da duše ne doživljavaju prazninu ili nedostatak osjeta nakon što se odvoje od fizičkog tijela. To je očito u evanđeoskom izvještaju o Lazaru i bogatašu. Preminule duše ne samo da zadržavaju svoje osjećaje, već također održavaju svoje emocije, poput nade, straha, radosti i tuge. Nadalje, oni čak počinju predviđati i proricati određene aspekte nadolazećeg Općeg suda. Zanimljivo je da te duše postaju još živahnije i žarko slave Boga.
Kad bismo razmatrali svjedočanstvo sv. Pisama o biti duše, bila bi ludost ili ludost dovoditi u pitanje preobrazbu duše, najvrjednijeg aspekta čovječanstva, kako ga opisuje cijenjeni apostol. Prema njemu, duša utjelovljuje sliku i priliku Božju i, nakon oslobođenja od zemaljskog carstva, poprima stanje slično nesvjesnom, ali posjeduje punu sposobnost razuma. Ova novootkrivena svijest prožima čak i inertno i neosjetljivo tijelo. Prema tome, može se zaključiti da sam razum zahtijeva duh, jednom oslobođen tjelesnih ograničenja koja ga umanjuju, kako bi poboljšao svoje racionalne sposobnosti, pročistio ih, pročistio i nikada ih ne lišio. Suvremena iskustva života iza smrti začuđujuće su razotkrila istinu o svjesnom stanju duše nakon smrti, njezinoj pojačanoj oštroumnosti i brzini, te činjenici da njezine kognitivne sposobnosti postaju još akutnije i sofisticiranije.
Međutim, samo posjedovanje ovog znanja nije dovoljno da zaštiti pojedinca u takvom stanju od prevare u području “izvantjelesnih” iskustava; imperativ je posjedovati sveobuhvatno razumijevanje kršćanske doktrine o ovom pitanju. Duhovne vizije često započinju prije nečijeg odlaska, a tijekom tih susreta umiruća osoba ne samo da percipira i komunicira s prisutnima, već također svjedoči fenomenima koji ostaju skriveni od drugih.
Znanje o procesu umiranja prenosilo se stoljećima, a ni u moderno doba ovakve pojave nisu neuobičajene. Unatoč tome, važno je ponoviti da tek kada su pravednici počašćeni božanskim posjetima, gdje se sveci i anđeli očituju pred njima, možemo pouzdano potvrditi prisutnost bića iz drugog područja.
Kada se pojedinac koji se približava smrti susreće s preminulim voljenima, to služi kao prirodan uvod u neviđeno carstvo koje ga čeka. Pravu bit ovih preminulih pojedinaca možda zna samo viša sila, te je udubljivanje u njihov karakter nepotrebno. Međutim, po izlasku iz fizičkog tijela, duša će se naći među mnoštvom duhova, dobronamjernih i zlonamjernih. Tipično, duša gravitira prema onima koji dijele sličnu bit, i ako je bila pod utjecajem određenih duhova dok je još bila u tijelu, ostat će ovisna o njima čak i nakon smrti, bez obzira na bilo kakvu odbojnost koju su osjetili tijekom njihovog prvog susreta.
Ovo služi kao podsjetnik da zagrobni život, iako nije potpuno nepoznat, neće biti samo radosno ponovno okupljanje s voljenima u blaženom raju. Umjesto toga, bit će to duhovni susret koji izaziva stanje naše duše, određeno jesmo li živjeli kreposnim životom u skladu s Božjim zapovijedima, klanjajući se anđelima i svecima, ili smo zanemarili svoju vjeru i podlegli nevjeri , čineći se podložnima zajedništvu s palim duhovima.
