Vjerujemo da među vama ima itekako osoba, koje vjeruju da neke biljke ili cvijetovi koji se nalaze po domovima, da toj porodici mofu da donesu jako veliku sreću….
Često izazovan način života rezultira značajnim posljedicama za naše mentalno blagostanje, osim fizičkih učinaka. Međutim, u našim se zajednicama poremećaji mentalnog zdravlja ne smatraju ozbiljnim problemima i često se odbacuju kao “ništa”. Danas predstavljamo duboko izazovnu priču o Zori koja zaslužuje pažnju. Zora je umrla kada je izgubila svoju karakterističnu karakteristiku – osmijeh koji je donosio toplinu svima oko nje, iako su posljednji tračci svjetlosti izblijedili s nje. To nije bio samo nestanak fizičkog oblika; nego je označavala tihu, nevidljivu smrt duše, neprimjetnu za svijet koji je postao previše zaokupljen da bi promatrao, čuo ili zastao. Indijka, ta sićušna pojava s tržišta, artikulirala je istinu koju drugi nisu rekli:
- Zora je prestala postojati kao značajna individua kada se smatrala isključivo funkcijom – onom koja sluša, podržava, smiruje druge i upija tugu onih oko sebe bez privilegije da izrazi svoju. Bila je stalno prisutna tijekom izazovnih trenutaka svoje kćeri, čak i kad su drugi bili preokupirani ili pretjerano “realistični”. Zora je služila kao utočište, ali bilo je utočište u kojem se nitko nije usuđivao procijeniti ranjivosti. Dva je desetljeća nosila svoje tijelo kao da je prazna posuda, lišena ikakvog privida radosti u sebi. Smiješila se kao da je to samo maska, dok je u sebi osjećala osjećaj pustoši. Ali nitko to nije primijetio, nitko nije pitao i nitko nije prepoznao kako je s njezine odjeće nestala živost ili kako su joj se oči suzile, poput prozora napuštene kuće davno zaboravljene.
U trenutku kada je tijelo potpuno prestalo disati, ono što je dugo bilo razbacano konačno se pretvorilo u prah. Ovo nije bio iznenadni nestanak; nego je predstavljao završni čin dugotrajnog, tihog pada, koji se događa u tuđoj brizi, usred ravnodušnosti i zaborava. Kći, koja je iskreno mislila da daje odgovarajući doprinos – svojim telefonskim pozivima, financijskom potporom i organizacijskim naporima – suočila se sa stvarnošću koju nije mogla razumjeti. Nije se raspitala o Zorinom pravom stanju, nikad ne ulazeći dublje od uobičajenog “kako si mama?” Štoviše, nije pokušavala prepoznati da Zora u cjelini više ne zrači radošću.
Činilo se da se jasnoća javlja samo u Zorinoj odsutnosti – ne u smislu njezina identiteta kao pojedinca, nego prije u odsutnosti njezine suštine, prosvjetljenja koje je utjelovljivala. U tom je trenutku kći shvatila: nijedno pismo, osmrtnica ili pogrebna pjesma nemaju moć iskupiti se za godine provedene u nemaru. Štoviše, ni najfinija odjeća ne može oživjeti duh u tijelu koje je odavno izgubilo sposobnost za radost.
Zora je umrla kada je njen svijet bio obavijen tišinom, kada su ljudi oko nje vjerovali da joj je život lak zbog njenog osmijeha. Otišla je iz ovog života kada više nije bilo nikoga kome bi se smiješio, kada je njeno postojanje bilo potrebno samo kao majka, slušateljica ili sjena, a ne da bude cijenjena zbog sebe. Zato je puder bio logičan zaključak jer mu je trebalo dosta vremena da se raspline. Ovu pripovijest ne treba promatrati samo kao tragičnu sudbinu pojedinačne žene; nego služi kao upozorenje. Moramo razmišljati o životima majki dok su još među nama. Bitno je da im se obratimo ne samo u trenucima potrebe, već i da ih iskreno upitamo:
“Kako si doista?” Trebali bismo izbjegavati da ih uzimamo zdravo za gotovo. Svjetlo se ne gasi iznenada; postupno blijedi. Kad jednom nestane, nema povratka. Zora možda više nije s nama, ali možda ova priča uči vrijednu lekciju: njezin osmijeh, iako prigušen, ima potencijal zapaliti novi plamen u srcu barem jedne osobe. U najmanju ruku, postoji osjećaj zahvalnosti: “Hvala, mama.” Štoviše, postoji barem jedno priznanje: “Volio sam te, čak i kad nisam imao sredstava da to izrazim.” I da više ne skidamo osmijehe onima koji su nas hranili svojom dobrotom.
