Pokušajte zamisliti dramatične izraze lica moje žene, kao i cijelog bolničkog osoblja, kada je medicinska sestra saopštila da naše dijete ima AB krvnu grupu. Ta jednostavna, ali iznenađujuća informacija momentalno je promijenila atmosferu u sobi.
U prvom trenutku, svi smo bili zatečeni. Pomisao da naše dijete ima krvnu grupu koja uopšte nije kompatibilna sa onim što bi moglo biti očekivano s obzirom na moje i ženine krvne grupe izazvala je lavinu pitanja i sumnji.
Naime, moja supruga ima krvnu grupu A, a ja krvnu grupu O. Logika i osnovno znanje o nasljeđivanju krvnih grupa sugerisali su da naše dijete može imati krvnu grupu A, B ili O, ali AB je jednostavno bila nemoguća kombinacija. U trenutku kad sam napomenuo ovu činjenicu, sugerirajući da bismo, u teoriji, trebali imati još jedno dijete s krvnom grupom B kako bi to imalo smisla, primijetio sam kako se ponašanje medicinske sestre naglo promijenilo.
- Izgubila je svoju pribranost, a napetost je počela rasti. Zatim, vidjevši izraz lica liječnika, koji je do tada bio zauzet pacijentom na susjednom krevetu, bilo je jasno da nešto ozbiljno nije u redu. On se naglo zaustavio, okrenuo se prema nama, a zatim pogledao medicinsku sestru. Njihov pogled bio je prepun tihe zabrinutosti i očigledne nelagode.
Ubrzo je stigla doktorica i saopštila nam da će ponovno pregledati bebu. Očigledno je sumnjala u tačnost rezultata, ili je postojala mogućnost da je došlo do neke greške. Rekla je da će, za svaki slučaj, uzeti uzorke krvi i od mene i od moje supruge kako bi usporedila naše rezultate s bebom. Doktor nam je dodatno objasnio da će sve biti podvrgnuto rigoroznijim pretragama kako bi se isključile sve mogućnosti zamjene djeteta ili greške u testiranju. Bilo je mnogo neizvjesnosti i nesigurnosti u zraku.
Kada su konačno stigli rezultati, umjesto olakšanja, uslijedio je još veći šok. Ispostavilo se da beba nije zamijenjena, kako smo svi potajno sumnjali. Svaki dokument, svaka oznaka, sve je bilo u redu. Dijete je zaista bilo moje žene, ali nije bilo moje. Tada je težina tih riječi počela da se spušta na mene. Pokušavao sam shvatiti njihov smisao, iako mi je mozak radio previše sporo da bi procesirao tu istinu. U tom trenutku, žena je počela paničariti, potpuno slomljena vijestima koje su bile previše bolne da bi ih prihvatila. Suze su joj tekle niz lice, nekontrolisano je plakala i jecala, glas joj je drhtao od šoka i nevjerice. Vrištala je, govoreći kako to ne može biti istina, kako je to nemoguće.
- Zatim me pogledala, očima punim suza i boli, pokušavajući pronaći riječi koje bi nešto objasnile. Ali u tom trenutku, riječi nisu mogle objasniti ništa. Sva nada i sreća koje smo osjećali prije samo nekoliko sati pretvorile su se u beskrajnu tugu i očaj. “Molim vas, ispričajte me”, rekla je tiho, skoro šapatom, ali njezine riječi odjeknule su u mojoj glavi poput udarca. Taj trenutak bio je početak nečega što je promijenilo sve. Samo sat vremena ranije bili smo u potpunosti posvećeni sreći zbog dolaska našeg djeteta, iščekivali smo trenutke roditeljstva, sređivali stan i pravili planove za budućnost, a sada je moj svijet bio u potpunosti srušen.
