U danasnjem clanku donosimo Vam pricu koja je obisla internet .Rec je o Jasmini Kurdić živjela je miran porodični život sa suprugom Marinom i sinom kojem je dijagnosticiran autizam. …
Svakodnevica im nije bila laka, ali su zajedničkom snagom uspijevali održati ravnotežu. Njihov dom bio je ispunjen trudom, ljubavlju i malim ritualima koji su im davali osjećaj stabilnosti. Marin je imao jednu posebnu strast – vožnju bicikla. To za njega nije bila samo rekreacija, već bijeg od stresa i način da oslobodi misli. Kada bi sjeo na bicikl, pronalazio je mir i snagu za sve izazove koje je život stavljao pred njega.
- Tog kobnog dana, Jasmina je bila zauzeta razgovorom s logopedkinjom koju je planirala angažovati za sina. Marin ju je nazvao, i dok je ona mislila da želi samo da je obavijesti kako ide na vožnju dok je dječak kod bake, nije ni slutila da će to biti njihov posljednji razgovor. Nakon što je završila s obavezama, očekivala je da se zamijene i da se on kasnije uputi na jogu, aktivnost koja ga je dodatno ispunjavala. Međutim, život je odlučio da tog dana promijeni tok njihove priče.
Na vrata joj je pokucala jetrva, vidno potresena. Na licu joj se čitala bol, a u glasu je drhtala tuga kada je izgovorila riječi koje će Jasmina zauvijek pamtiti: „Marin je poginuo.“ U trenutku nije mogla shvatiti smisao tih riječi. Njihova težina kao da nije htjela da probije zid nevjerice. Tek kasnije, kada su joj objasnili da je Marin stradao u saobraćajnoj nesreći dok je vozio bicikl, bol ju je oborila i ispunila prazninom. Udaren je usred bijela dana, na ruti kojom je često prolazio, a nesreća je bila toliko teška da je preminuo na mjestu.
Brat njenog supruga, inače biciklista i novinar, bio je među prvima koji je saznao i prenio vijest porodici. Ubrzo su je potvrdili i iz policije. Glas se širio brzo, a za Jasminu je svaka riječ bila poput rane koja se ne zatvara. Nije mogla zamisliti kako će izgledati dani bez njega, niti kako će njihovo dijete odrastati bez oca.
- Prvi dani poslije tragedije bili su ispunjeni haosom. Ljudi su stalno dolazili u kuću da izraze saučešće. Njena majka preselila se kod nje da joj bude oslonac, da preuzme barem dio tereta i da ne bude sama u toj boli. Jasmina je tada živjela iz trenutka u trenutak, bez snage da planira ili razmišlja o budućnosti. Hrana joj nije prijala, spavanje je postalo mučenje, a svaki sat bio je borba da održi koliko-toliko normalan ritam.
Prošle su godine, a bol nije nestala, ali se pretvorila u snagu. Četiri godine nakon Marinove smrti, Jasmina i njihov sin žive mirnije, iako rana nikada nije potpuno zacijelila. Naučili su čuvati uspomene, pričati o Marinu, gledati stare fotografije i podsjećati se na njegove osobine i ljubav koju im je pružao. Jasmina vjeruje da bi on želio da nastave živjeti, da ne potonu u tugu, već da pronađu smisao i radost uprkos svemu.
Danas ona pokazuje izuzetnu snagu. Trudi se da sinu prenese vrijednosti koje su i Marinu bile važne – hrabrost, iskrenost i posvećenost porodici. Zna da će uvijek postojati praznina, ali isto tako zna da ne smije dopustiti da ih bol zarobi. Umjesto toga, odlučila je živjeti punim plućima, svjesna da je svaka sitnica vrijedna.
- Uspomene su postale njen način iscjeljenja. Male pobjede u svakodnevnom životu daju joj hrabrost. Naučila je da cijeniti trenutke znači davati sebi i svom djetetu novi smisao. Iako Marin nije fizički prisutan, u svakom osmijehu i u svakoj priči o njemu živi njegova snaga.
