U današnjem članku vam pišemo na temu ponašanja koje je postalo gotovo neizbježno u digitalnom vremenu u kojem živimo. Ovo je razmišljanje ispričano jednostavno, bez pametovanja, kao da ga piše neko ko je dugo posmatrao ljude na mrežama i pokušao da shvati šta se zapravo krije iza potrebe da se stalno pokazuje „savršeni život“.VIše u nastavku…
Društvene mreže danas više nisu samo mjesto za uspomene, lijepe fotografije ili povremene vijesti. One su postale prostor u kojem ljudi grade sliku o sebi, često pažljivije nego što to rade u stvarnom životu.
Način na koji neko objavljuje, šta naglašava i koliko često govori o sebi može mnogo reći o njegovom unutrašnjem stanju. Posebno se izdvajaju osobe koje se neprestano hvališu – uspjesima, izgledom, materijalnim stvarima ili vlastitom „posebnošću“.
Psihologija na ovakvo ponašanje ne gleda površno. Iako na prvi pogled može djelovati kao znak samopouzdanja, stalno hvalisanje najčešće nije rezultat unutrašnje sigurnosti, već njen nedostatak. Kada je neko zaista zadovoljan sobom, nema potrebu da to neprekidno dokazuje drugima.
- Jedan od ključnih motiva ovakvog ponašanja jeste snažna potreba za pažnjom. U digitalnom svijetu pažnja je valuta. Lajkovi, komentari i pregledi postaju potvrda postojanja i lične vrijednosti. Osoba koja se često hvali nesvjesno traži potvrdu da je viđena, da je važna i da nije zaboravljena. Svaka objava tada postaje mali test – koliko vrijedi u očima drugih ljudi.
Problem nastaje kada se osjećaj vlastite vrijednosti veže isključivo za reakcije publike. U trenucima kada pažnja izostane, javljaju se nemir, sumnja u sebe i osjećaj praznine. Bez odobravanja okoline, slika o sebi počinje da se ruši, a osoba sve češće poseže za novim objavama kako bi to nadoknadila.
Kod nekih ljudi hvalisanje ima i dublju funkciju – prikrivanje nesigurnosti. Spoljašnja slika samouvjerenosti često je suprotnost onome što se dešava iznutra. Objavljivanjem „uspješnih“ trenutaka osoba pokušava da sakrije strah, nezadovoljstvo ili osjećaj da nije dovoljno dobra. Internet tada postaje štit iza kojeg se kriju slabosti koje se ne žele priznati ni sebi, a kamoli drugima.
Psiholozi često naglašavaju da društvene mreže omogućavaju idealizaciju. Prikazuje se samo ono što izgleda lijepo, dok se teški dani, sumnje i problemi brišu iz kadra. Kada neko stalno naglašava koliko mu je život savršen, to često govori o velikom raskoraku između stvarnosti i slike koju želi da prikaže.
- Hvalisanje se ponekad povezuje i s osobinama koje uključuju potrebu za dominacijom i divljenjem. Takvim osobama važno je da budu iznad drugih, da se ističu i da se o njima govori. Društvene mreže im to omogućavaju bez velikog rizika – oni biraju šta će pokazati, a šta sakriti. Ipak, iza te pažljivo izgrađene slike često se krije osjetljivo samopouzdanje koje zavisi od stalne potvrde.
Još jedan važan aspekt je strah od nevidljivosti. U svijetu u kojem se sve brzo smjenjuje, neki ljudi se plaše da će, ako ne budu prisutni, izgubiti značaj. Hvalisanje tada postaje način borbe protiv osjećaja da su zamjenjivi ili nebitni. Objava nije poruka o sreći, već vapaj da se ne bude zaboravljen.
Psihologija takođe ukazuje na to da stalno poređenje igra veliku ulogu. Društvene mreže podstiču upoređivanje s drugima, a hvalisanje često služi kao odbrana od osjećaja inferiornosti. Kada osoba vidi tuđe uspjehe, ona odgovara sopstvenim, ponekad čak i pretjeranim prikazima vlastitog života. To stvara začarani krug u kojem svi pokušavaju da izgledaju bolje nego što se osjećaju.
- Važno je razumjeti da dijeljenje lijepih trenutaka samo po sebi nije problem. Razlika je u namjeri. Kada neko objavljuje iz radosti i želje da podijeli trenutak, to je prirodno. Kada objave postanu potreba, gotovo obaveza, tada je riječ o unutrašnjem nemiru. Istinska sigurnost ne traži publiku, ona postoji i kada niko ne gleda.
Ljudi koji su stabilni i zadovoljni sobom rijetko imaju potrebu da se stalno dokazuju. Njihov život ne mora biti savršen, ali je autentičan. Oni znaju svoju vrijednost i ne mjere je brojem lajkova ili reakcija. Upravo zato često dijele manje – ne zato što imaju manje razloga za radost, već zato što im tuđa potvrda nije presudna.
Na kraju, psihologija nas podsjeća da društvene mreže ne prikazuju cijelu istinu. One su samo izlog, a ne stvarni život. Najglasnije hvalisanje često skriva najtišu nesigurnost, dok prava snaga i zadovoljstvo ostaju nenametljivi. Istinska vrijednost se ne dokazuje objavama – ona se živi, tiho i bez potrebe da bude potvrđena od strane publike.
