Na žalost donosimo Vam jednu jako tuznu vest ,naime veliki gubitak za srpsku javnost i estradu – preminuo je dr. Aleksandar Đoković……
Srbiju je jutros zadesila velika tuga — preminuo je dr. Aleksandar Đoković, čovjek čije ime nije odjekivalo na naslovnicama, ali čije je djelo tiho kucalo u srcima mnogih. Imao je samo 53 godine kada je iznenada napustio ovaj svijet, ostavivši iza sebe prazninu koju riječi teško mogu ispuniti.
Dr. Đoković bio je mnogo više od ljekara. Bio je čovjek čije su ruke liječile, ali čije je srce istinski pomagalo. Njegova karijera u oblasti hirurgije bila je impresivna, ali ono po čemu će ostati upamćen jeste njegova neiscrpna ljudskost. U vremenu kada empatija u zdravstvu često izgleda kao luksuz, on je svojim pacijentima bio oslonac, umirivao ih toplim pogledom i hrabrio tihom, sigurnom riječju.
Njegova posvećenost nije prošla neopaženo ni među javnim ličnostima. Posebno se pamti njegova intervencija kojom je pomogao pjevačici Krstinji Matanović, učesnici muzičkog takmičenja “Zvezde Granda”. U tom trenutku, njen zdravstveni problem mogao je da joj prekine karijeru, ali zahvaljujući dr. Đokoviću i donaciji Saše Popovića, operacija je uspješno izvedena. Popović je tada izjavio: “Aleksandar je bio čovjek koji je znao spojiti stručnost i ljudskost – pravi heroj iz sjene.”
Njegova smrt duboko je pogodila estradu. Mnogi su mu se javno oprostili, ali posebno emotivna bila je poruka Cece Ražnatović. Na društvenim mrežama je napisala: “Otišao si na bolje mjesto, ali ćeš nam zauvijek nedostajati. Prazninu koju si ostavio, niko neće moći da ispuni.” Njene riječi nisu bile samo lične — one su odražavale osjećanja svih onih koji su dr. Đokovića poznavali i poštovali.
Portal Nova.rs osvrnuo se na njegov lik riječima koje će odjekivati dugo: “Njegova mirnoća, stručnost i tiha velikodušnost ostavili su trag koji se neće izbrisati, ni u medicinskim, ni u estradnim krugovima.” Bio je rijedak primjer čovjeka koji je davao, a ništa nije tražio. Njegove veze sa ljudima nisu bile interesne – bile su iskrene. Zbog toga je njegov odlazak toliko bolan.
Aleksandar nije pravio razliku između “običnih” ljudi i onih poznatih. Svima je pristupao s jednakim poštovanjem i posvećenošću. Imao je dar da prepozna strah u pogledu, da razumije tišinu, da ponudi podršku bez velikih riječi. Bio je oličenje onog najboljeg što jedno društvo može da ima — tihog borca koji svakog dana mijenja tuđe živote nabolje.
Porodica, prijatelji i kolege sada ostaju sjećanju na čovjeka koji je znao da liječi, ali i da sluša. Koji je znao kad treba šutjeti, a kad zagrliti. Koji je svoj posao radio s dostojanstvom koje ne vrišti, ali se pamti.
Njegov iznenadni odlazak još jednom nas podsjeća na prolaznost života i dragocjenost onih koji čine dobro iz sjene. Ljudi poput njega ne traže aplauz – oni ostavljaju trag. I taj trag je, u slučaju dr. Aleksandra Đokovića, neizbrisiv.
U našim srcima, on ostaje kao simbol dobrote, skromnosti i tihe veličine. I dok ga više nema među nama, njegovo ime ostaje — u sjećanju, u pričama i u svakom životu kojem je darovao novu šansu
