Priča Olge Jovičić, kćeri pokojnog glazbenika Mikija Jovičića, dirljiv je podsjetnik na duboko potresnu priču koja se veže uz izvanrednu umjetnicu. Miki Jovičić, čiji je životni vijek trajao od 1953. do 1996., stvorio je impresivan opus od gotovo dvije tisuće pjesama, od kojih je najmanje dvjestotinjak priznatih kao vječni klasici.
Miki Jovičić na svijet je došao 21. prosinca 1953. godine u Batuši, kraj Požarevca, kao najstariji potomak Olge i Ljubiše. Nakon kratkog razvoda ostao je u Batuši pod brigom bake Vukosave. Miki je od malih nogu pokazivao veliki entuzijazam za pisanje, a tu strast je zadržao i nakon završetka Poljoprivredne škole u Požarevcu.
Radu u Jugoslavenskim željeznicama posvetio je pet godina, tijekom kojih je stekao reputaciju uzornog radnika. Ovu informaciju prenio je Bora Vasić, pjesnik i Mikijev blizak prijatelj. Značajan aspekt njegova karaktera bila je njegova inherentna sklonost romantici, što je dovelo do dubokih veza s brojnim ženama i doživio nekoliko slomljenih srca tijekom života.
Prije navršene dvadesete godine sklopio je brak s prvom suprugom Ružicom, koja mu je potom rodila sina Zorana. Zajednica s poznatom pjevačicom Zoricom rezultirala je rođenjem kćeri Olge. Naposljetku, njegov treći i posljednji brak s Vanjom donio je sina Stefana, iako se to dogodilo nakon njegove prerane smrti. Mikijev romantični život obilježile su turbulencije; svaki od njegova tri braka lako je mogao poslužiti kao temelj za zadivljujući film, a dubinu svojih emocija unio je u trajna glazbena djela.
Nakon propasti njegovih romantičnih veza i početnih uspjeha u prodaji ploča, Miki je donio hrabru odluku da napusti svoj stalni posao kako bi se u potpunosti posvetio pisanju pjesama. Godine 1972. kreće putem stvaranja vlastite glazbe kroz autorske skladbe. Naime, samo za pokojnog Šabana Šaulića napisao je tridesetak hitova s top lista. Nakon razvoda i niza neostvarenih ljubavnih potraga, Miki se našao u jednom kafiću gdje je sreo talentovanu pjevačicu Zoricu Dimov.
Priznajući da je samo mali broj pjevača snimao Mikijeve skladbe, Zorica je gajila težnje da se proslavi kao zvijezda. Unatoč tome što je Miki bio svjestan Zoričinih glasovnih ograničenja, on je zajedno sa svojim prijateljima tražio produkciju šest albuma posvećenih svojoj dragoj supruzi. Iznimni tekstovi, melodije i izvedbe Ljube Kešelja, Dragana Stojkovića Bosanca i Miše Stojićevića bili su neosporno izvanredni.
Ideja transformacije Zorice Jovičić u zvijezdu pokazala se kao nedostižna težnja. Miki je shvatio da postizanje oprosta neće doći lako; ipak je Zorici hrabro prenio perspektive cijenjenih glazbenika. Zbog toga je Zorica bila suočena s izazovnom odlukom ili prekinuti njihovu vezu i povesti njihovu djecu sa sobom ili ostati. Miki Jovičić je u intervjuu za časopis “Sabor” izrazio nepokolebljivo uvjerenje u postojanost svoje ljubavi i stabilnost njihove veze.
Priznao je da su Zoricu možda osobni nedostaci spriječili u ostvarenju njezinih težnji kao istaknute skladateljice. I dok je on slomljenog srca žudio za djecom, Miki nije imao zamjerke prema Zorici i iskreno joj je priželjkivao sreću s drugim partnerom. Unatoč njegovoj čvrstoj ljubavi prema Zorici i nadi u budući ponovni susret, priznao je da se osjeća malodušno i nesigurno kako dalje bez nje.
Nažalost, samo mjesec dana nakon ovog intervjua, Miki je donio ključnu odluku koja će nepovratno promijeniti putanju njegovog života. Godine 1990. u žalosti je sebi oduzeo život, shrvan mučnom agonijom razdvojenosti od voljene supruge. Srećom, podrška ljudi oko njega mu je omogućila da prebrodi ovo teško vrijeme. Nakon godinu dana razmaka, Zorica se ponovo sastala sa Mikijem, a sa sobom je dovela i njihovu djecu.
Dok su bili razdvojeni, skladao je jednu od svojih najboljih pjesama pod nazivom “Ti si lijek za moju dušu”. Činilo se da se očaravajuća ljubavna priča razvijala neprimjetno; međutim, ovaj blaženi segment bio je prolazan. U rujnu 1993. godine krenuli su na put u Zoričin rodni grad u Makedoniji. Nažalost, Zorica je u vožnji doživjela frontalni sudar s kamionom, a Miki i njihova kćerka Olga zadobili su samo lakše ozljede.
Neočekivanim razvojem događaja, prerana smrt Zorice Jovičić spriječila je njezin uspon do slave, ostavljajući Mikija duboko tugom. U zoru su zaposlenici groblja zatekli Mikija kako mirno počiva na Zoričinom grobu na Starom groblju u Požarevcu. U međuvremenu, u restoranu koji se nalazi u Požarevcu, Mikiju su počele stizati zapanjujuće vesti o pjevačici čiji glas i izgledom nevjerojatno podsjećaju na pokojnu Zoricu.
U početku se odupirao porivu da je vidi ili čuje; međutim, jedne ključne večeri skupio je hrabrosti prisustvovati njezinom nastupu i umalo ga je obuzela nevjerica. Sličnost je doista bila nevjerojatna. Životi su im se spojili, što je rezultiralo romansom u nastajanju, a ubrzo su izmijenili bračne zavjete. Miki Jovičić mirno je otišao iz života 15. siječnja 1996. godine, s osmijehom na usnama. Samo mjesec dana kasnije njegova supruga Vanja na svijet je poželjela sina Stefana.
