DODATNI SADRŽAJ
Narativ svećenika Mileta iz Loznice i njegove kćeri Jovane duboko je ukorijenjen u kolektivnom sjećanju malih sredina, kao i u srcima onih koji razumiju zamršenost obiteljske dinamike. Ova priča nadilazi puke teme vjere, tradicije i roditeljstva; utjelovljuje tihu borbu između ideala i osjećaja, kao i između očekivanja i stvarnosti života. Svećenik Milet dugi niz godina služi kao kamen temeljac zajednice koju karakteriziraju stroga načela i nepokolebljiva odanost crkvi i njezinim doktrinama.
Njegov autoritet ostaje neupitan, a njegove se izjave u selu često smatraju konačnima. Ispod ovog ponašanja leži pojedinac koji, čini se, daje prednost vjeri iznad svega, čak i osobnim osjećajima. Iz njegove perspektive, smjernice su nedvosmislene, a svako odstupanje od ovih ustaljenih normi ravno je činu izdaje. Jovana, njegova kćerka jedina, odrasla je u takvom okruženju. Odmalena je utjelovljivala ideale uzorne djevojčice, koja je molila, postila i slavila blagdane – osobine koje bi svaki svećenik poželio svom djetetu.
Međutim, često se primjećuje da kada dijete napusti dom i po prvi put iskusi samostalan život, ishod ne mora nužno biti pobuna; nego se može manifestirati kao izbor. Ako se taj izbor razlikuje od očekivanja roditelja, može se shvatiti kao čin izdaje. U Novom Sadu Jovana je srela Muamera. Njihova veza nije izazvala skandal; bilo je skromno, suzdržano i iskreno. Međutim, stvarnost njegovog drugačijeg vjerskog porijekla predstavljala je nepremostivu prepreku za papu Mileta. Umjesto da prepozna osobu koja je njegovoj kćeri donijela ljubav i mir, vidio je prikaz napuštanja svega što je godinama njegovao i za što se zalagao.
Vjenčanje bez odobrenja obitelji bila je vrhunska gesta – ona koju je Mile smatrao konačnim odricanjem. Zbog toga je njegova šutnja prema Jovani od tada poprimila prodornost, poput noža. Jovana, nasuprot tome, nije pokazivala znakove neprijateljstva. Nastavila je sa svojim životom u Beogradu, zasnovala obitelj i dobila sina po imenu Luka — ime koje, simbolično, prenosi poruku pomirenja, a ne religijsku konotaciju. Jovana i Muamer možda su nenamjerno postali odraz novog svijeta – svijeta u kojem se različitosti prihvaćaju, ne kao prijetnje, već kao vrijedna imovina. Ipak, Jovana se osjeća prazno. Unatoč njezinoj hrabrosti i odlučnosti, dijete uvijek žudi za odobravanjem svojih roditelja.
- Susjedi kažu da je pokušavala doći do oca slanjem fotografija sina, razgovorima i telefoniranjem. Svi napori bili su uzaludni. Barijere koje je podigao njezin otac ostale su nepokolebljive, nepropusne čak i za protok vremena. Mile, s druge strane, možda i nije neljubazan pojedinac. Možda je duboko ukorijenjen u vlastitoj istini, do te mjere da joj se bori pobjeći. Naklonost prema djetetu u njemu vjerojatno nije nestala, nego se povukla, ugušena osjećajem izdaje i izazovom pomirenja svojih uvjerenja sa surovošću stvarnosti. Njegova izjava: “Odabrala je napustiti ovu kuću i Boga” otkriva više o njegovoj patnji nego bilo kakva osuda.
Možda je njegova ranjivost sadržana upravo u toj rečenici, jer ga ni njegova vjera ni njegove odgovornosti kao svećenika nisu osposobile da se suoči s ovom posebnom kušnjom – naime, s činom oprosta. U mjestima kao što je Loznica, narativi ove prirode traju dugo. Pojedinci šapuću detalje, upuštaju se u nagađanja i zauzimaju različite stavove. Jedni podržavaju papu Mileta, ističući njegova nepokolebljiva načela, dok drugi podržavaju Joannu, ističući ljubav koja nadilazi ograničenja.
Kao što je često slučaj, stvarnost leži u prostoru između ovih perspektiva – u tišini, u neizgovorenim izrazima i u iščekivanju razumijevanja koje je pred nama. Moguće je da će u budućnosti vrijeme postići ono što je trenutno nedostižno. Možda Mile, s težinom prošlih godina koja se ogleda u njezinom pogledu, odluči odati priznanje unuku. U tom trenutku prevladavajuću tišinu mogu zamijeniti izgovorene riječi. Umjesto pitanja “zašto?”, možda će uslijediti zagrljaj. Jer, usprkos svemu što se dogodilo, postoji veza između roditelja i djeteta koja, koliko god krhka bila, rijetko se istinski prekida.
