U danasnjem clanku donosimo Vam kako soda bikarbona moze spasiti Vase cvece,saznajte više u nastsavku teksta….
Biti roditelj danas nije nimalo lako. Granica između brige i povjerenja često je tanka, a savremeni izazovi s kojima se djeca susreću unose dodatnu neizvjesnost u živote roditelja. Upravo jedna takva dilema natjerala je Saru (42) da povuče potez koji ni sama nije očekivala – sakrila je kameru u sobu svoje petnaestogodišnje kćerke Lene.
Sara nije bila stroga majka. Odrastajući sama s Lenom nakon razvoda, gradila je odnos temeljen na povjerenju i razumijevanju. No, posljednjih mjeseci primijetila je promjene koje je nisu ostavile ravnodušnom: kćerka je često bila umorna, povučena, zatvarala se u sobu i nije željela pričati. Isprva je mislila da se radi o pubertetskim promjenama, ali jedna stvar nije davala mira – gotovo svake večeri iz Leneine sobe dopirali su tihi šapat, škripa poda i zvukovi koji nisu nalikovali uobičajenim.
Uznemirena, ali i ne želeći izazvati sukob, odlučila je da na diskretan način sazna šta se događa. Instalirala je malu sigurnosnu kameru iza knjiga na polici – samo za jednu noć, kako bi umirila vlastite sumnje. Ono što je snimljeno te večeri promijenilo je cijelu situaciju.
Na snimku nije bilo momka, niti bilo čega što je Sara pretpostavljala. Umjesto toga, vidjela je svoju kćerku kako usred noći sjedi uspravno u krevetu, gledajući u prazno, gotovo nepomično. Minutima je tako sjedila, a zatim bi kao hipnotisana ustajala, govorila nerazgovijetne riječi i vraćala se u krevet kao da se ništa nije dogodilo. Najjeziviji trenutak bio je onaj kada se, bez ikakvog vidljivog razloga, pokrivač ispod kreveta pomjerio, iako niko nije bio u prostoriji.
Iako se radilo o ponašanju koje je moglo ukazivati na mjesečarenje, Saru je najviše uznemirilo što se Lena ničega nije sjećala kada su razgovarale ujutru. Nije bilo nikakvih tragova da se nešto događa, a Lena je djelovala kao i obično – osim što se žalila na neobične snove i umor.
Nakon što je još dvije večeri zaredom zabilježila gotovo identične scene, odlučila je da potraži savjet stručnjaka. Pedijatar ih je uputio psihologu, koji je nakon razgovora i dodatnih testova sugerirao da Lena možda pati od parasomnije – poremećaja sna koji uključuje mjesečarenje, pričanje u snu, pa čak i reakcije na unutrašnje emocionalne konflikte.
Sara je osjetila olakšanje jer situacija nije imala dublje i opasnije značenje, ali istovremeno i krivicu što je posegla za skrivenim nadzorom. U dogovoru s terapeutom, pronašli su način da razgovaraju s Lenom o svemu, bez narušavanja njenog osjećaja sigurnosti i privatnosti.
Danas Lena redovno ide na terapiju, a Sara je uz nju – ovaj put ne kao kontrolor, već kao podrška i saveznik. Obe su naučile da povjerenje ne znači izostanak brige, ali i da komunikacija mora biti dvosmjerna.
Priča o Sari i Leni brzo se proširila društvenim mrežama, jer su snimci koje je majka podijelila iz želje da potraži pomoć izazvali mnoštvo komentara. Mnogi su je osuđivali zbog narušavanja privatnosti, dok su je drugi podržavali tvrdeći da je postupila kao zabrinuti roditelj.
U konačnici, Sara je zaključila da je svaki roditeljski strah opravdan, ali da je najbolji put do istine onaj kroz otvoren dijalog. Njena odluka, iako na prvi pogled radikalna, otvorila je put ka rješenju jednog tiho rastućeg problema koji bi možda prošao neprimijećen – da nije bilo majčinske intuicije
