Ne kažu dzaba život piše romane,u danasnjem ćlanku Vam i donosimo jednu takvu priču,saznajte više u nastavku teksta…..
Sudbine nekih ljudi prevazilaze ono što prosječan um može pojmiti. Takva je priča Slavke Pajić Đurišić, žene iz Sremske Mitrovice, čiji je život bio prožet gubicima, nadom i borbom. Njena ispovijest, podijeljena u emisiji, ogolila je tihu tragediju majke koja nikada nije prestala da traži istinu.
U decembru 1986., Slavka je rodila zdravog dječaka teškog gotovo pet kilograma. U bolnici joj je tri dana redovno donosila bebu na podoj. Sve je izgledalo u redu, sve dok nisu rekli da se dječak iznenada razbolio – i preminuo. Nisu joj dali da ga vidi, da se oprosti, da ga sahrani. Samo papir. Samo riječ.
Ali Slavka nikada nije povjerovala u tu priču. Nikada nije izgovorila da joj je sin mrtav. Srce joj je govorilo drugačije.
Godinama kasnije, dok je šetala centrom grada, ugledala je mladića koji je izgledao nevjerovatno slično njenom preminulom suprugu. Upitala ga je kada je rođen. Kada je izgovorio “1986.” — Slavka se srušila na ulici.
Taj trenutak probudio je sve sumnje koje je nosila. U njenim očima nije to bio slučajni prolaznik. Bio je to podsjetnik. Ili možda – istina.
Nakon toga, zdravlje joj se pogoršalo. Tijelo i psiha su trpjeli. Ljekari su joj rekli da više ne bi smjela ostajati trudna – ne bi izdržala. No, sudbina joj je podarila dvije kćerke. Jednu od njih nosila je dok joj je tijelo reagovalo kao da nosi strano tijelo – razvila je rijetku reakciju poznatu kao alergija na fetus. Smršala je 30 kilograma, imala probavne tegobe, bila iscrpljena. Ipak, nikada nije ni pomislila na prekid trudnoće.
„Abortus za mene nije bio opcija. To je za mene ubistvo“, rekla je.
Borila se i iznijela trudnoću do kraja. Dobile su obje kćerke svoju šansu za život, iako ih ni one nisu pošteđene porodičnih drama. Njena starija kćerka, koja je studirala na akademiji u Banjaluci, jednog dana se prestala javljati na pozive. Slavka je osjetila novu tjeskobu. Ubrzo je cimerka javila – kćerka je pala u komu dok je svirala klavir.
Bolnica nije htjela da je operiše bez papira iz Srbije. Ljekari su odugovlačili, a Slavka je morala sama da juri administraciju, dok je dijete ležalo između života i smrti. Kada je stigla, kćerka je već bila bez svijesti, na granici smrti.
U bolnici je dane provodila sama, bez pomoći osoblja. Presvlačila ju je, brisala, krila se ispod kreveta kada su dolazile vizite – sve kako bi ostala uz svoje dijete. Ljekari su joj rekli da je proglašena “van akta”, što znači da se ne vodi više kao aktivan pacijent. Da je, u njihovim očima, već umrla.
„Vrištala sam kao životinja“, prisjeća se Slavka.
Doktor joj je rekao da nema potrebe za reanimacijom. U tom trenutku, osjećala je kako gubi i posljednji trag razuma. Gledala ga je i priznala da je imala impuls da ga napadne – jer više nije imala oružje osim bola.
Nakon svega, izgubila je dijete. Ali nije izgubila volju da priča. Da svjedoči. Da piše.
Napisala je četiri romana, posvećena svojoj djeci, svojim gubicima i svom bolu. Nada se da će njene riječi doprijeti do onih koji možda znaju nešto više o nestanku njenog sina. Nada se da će neka druga majka, u sličnoj borbi, pronaći snagu u njenoj priči.
Slavka je danas žena u godinama, ali u njenim očima gori plamen majčinske vjere. Možda će njen sin, ako je živ, nekada pročitati njene riječi. Možda će razumjeti. Možda će osjetiti zov majke koja nikada nije odustala.
U svijetu gdje se birokratija, sistem i ravnodušnost često stavljaju ispred čovjeka, Slavkina priča je podsjetnik: ne postoji jača sila od ljubavi majke koja traži svoje dijete.
