Sestra mi je došla u posjetu u Njemačku. Dogovorile smo se da ostane dvije sedmice – ništa predugo, taman da se ispričamo, provedemo malo vremena zajedno i možda obnovimo onu bliskost koju smo nekad imale. Spremila sam sve – kupila joj omiljeni sok, složila joj krevet, čak joj i peškire složila na način na koji ona voli. Sitnice, ali meni važne.
Bila sam iskreno sretna. Znala sam da se bori sa stresom kod kuće i htjela sam da ovdje osjeti mir. Željela sam joj pokazati kako sam stasala, koliko sam radila na sebi i životu koji sam gradila iz temelja, sama, u zemlji u kojoj ispočetka nisam imala nikoga.
Ali već trećeg dana počela sam osjećati nelagodu. Kao da ju je sve ovdje nerviralo. Hrana joj nije bila ukusna, smetala joj je klima, ljudi su joj bili “hladni”, a stalno je pronalazila mane i u mom svakodnevnom ritmu. “Ti si postala previše praktična”, rekla je jednom, kao da mi to treba biti uvreda.
Počela je komentarisati kako sam “hladna”, da više nisam “ona stara ja”, da sam “stroga” i da “sve mora biti po mom”. Nasmiješila sam se. Nisam imala snage da objašnjavam. Nije znala koliko sam morala naučiti da budem jaka, da se snalazim sama, da preživim.
Najviše me povrijedilo što nijednom nije upitala kako sam zapravo. Jesam li sretna. Nedostaje li mi neko. Ništa. Samo tiho kritiziranje, s dozom predrasude i neizgovorene zamjerke.
A kulminacija? Čula sam je jedne večeri kako preko telefona priča s rodbinom i iznosi detalje mog života s podsmijehom. Moje navike, način na koji govorim, čak i moj posao. Kao da sam joj bila predmet za šalu, ne sestra koja joj je otvorila vrata svog doma i srce.
Nisam joj rekla ništa. Nisam je pitala ni zašto. Samo sam se zatvorila u sebe i počela odbrojavati dane do njenog odlaska.
Kad je otišla, nije bilo suza. Samo tišina. I jedno veliko, gorko razočaranje.Najviše me povrijedilo što nijednom nije upitala kako sam zapravo. Jesam li sretna. Nedostaje li mi neko. Ništa. Samo tiho kritiziranje, s dozom predrasude i neizgovorene
Shvatila sam da ponekad porodica ne znači sigurnost. Neki odnosi ostanu zaglavljeni u prošlosti i više se ne mogu uklopiti u tvoju sadašnjost. I to boli. Posebno kad si se nadao da će vas vreme spojiti, a ne razdvojiti.
I danas se pitam – da li sam očekivala previše? Ili sam jednostavno postala neko ko više ne odgovara njenim okvirima? Ne znam. Znam samo da nakon svega, više ne želim glumiti sestrinstvo tamo gdje ga više ne osjećam.ne očekujem ništa. Ni od nje, ni od sličnih odnosa. Ne zato što sam ljuta, nego zato što sam umorna da budem ta koja se uvijek trudi više………
