Da li ste vi, koji ste možda malo mlađi ikada čuli za pjevača Ninu Rešića? Ako niste, onda sigurno znate njegovu kćerku, a koja je bila redovan učesnik rijaliti programa….
Iza umjetničkog imena Nino Rešić krilo se ime Amir Rešić, čovjek čiji je glas obilježio jednu generaciju, vrijeme i glazbeni senzibilitet. Tijekom burnih devedesetih godina prošlog stoljeća, vremena kada je cijela regija bila suočena s previranjima, ratom, ekonomskom nestabilnošću i dubokim društvenim lomovima, Nino je pjevao o ljubavi, gubitku, čežnji i vjeri u emocije. Njegove su pjesme pronašle put do običnog čovjeka – bile su utjeha, bijeg i priznanje da je bol univerzalna.
Međutim, iza svjetla reflektora, pljeska i popularne slike krila se puno dublja priča: priča o borbi, obiteljskim napetostima, nesporazumima i osobnim padovima. Nino Rešić bio je umjetnik čije je stvaralaštvo blistalo, a njegova privatna sfera često je bila obavijena sjenama i šutnjom. Nino Rešić započeo je svoju karijeru u vrijeme kada je narodna i zabavna glazba dominirala bivšom Jugoslavijom. Njegove pjesme poput “Zašto me pitaš kako živim”, “Ljiljani” ili “Ljiljani vrući kao žeravica” nisu bile samo hitovi – postale su himne ranjenih srca. Njegov glas, mek, prepoznatljiv, pun emocija, davao je pjesmama posebnu notu ranjivosti i iskrenosti. Nino je svojevremeno bio jedan od najtraženijih pjevača na Balkanu.
Nastupao je diljem regije, punio dvorane i klubove, ali i koračao svijetom koji se brzo mijenjao i koji je imao malo razumijevanja za osobne dileme umjetnika. Unatoč profesionalnim uspjesima, njegov privatni život bio je ispunjen nestabilnošću – više brakova, složeni odnosi s djecom i osjećaj da mu je umjetnost jedini trajni oslonac. Pri svemu tome, međutim, glazbi je ostao vjeran i onda kada su svi drugi putovi bili zatvoreni. Možda najemotivniji aspekt Nininog života bila je njegova uloga oca, točnije, njegova odsutnost iz života svoje djece. Iza njega ostale su tri kćeri – svaka iz drugog braka, svaka sa svojom pričom, sjećanjem i prazninom.
Jedan od najkomentiranijih trenutaka nakon njegove smrti bio je nedolazak svih njegovih kćeri na njegov sprovod. Javnost je ostala zatečena. Mediji su nagađali, osuđivali, analizirali – ali istina je, kao i uvijek, bila složenija i tiša od nagađanja. Najviše pažnje izazvalo je svjedočenje njegove najstarije kćerke Amele iz prvog braka. Javnosti je rekla da nije mogla prisustvovati dženazi jer je tog dana postala majka – rodila je sina kojem je dala ime Amir, po njegovom ocu. Ta je gesta bila više od simbolike: bila je to poruka ljubavi bez riječi, sjećanja bez fotografije, rastanak bez pogleda.
Njena majka je Jana Konjević, bivša supruga poznatog pjevača Šerifa Konjevića. Ta je činjenica dodatno zakomplicirala obiteljske odnose, posebice zbog nagađanja o mogućoj izvanbračnoj aferi Nine i Jane. Ove priče izazvale su medijske tužbe i sramotu, ali Amela se trudila kloniti se, govoreći o svom ocu s dostojanstvom i distancom. Vjerojatno najpoznatija Ninina djeca je Sandra Rešić, koja se afirmirala kao pjevačica i sudionica popularnih televizijskih emisija i realityja. Sandra nije krila da joj je bilo teško odrastati bez oca – da osjeća prazninu, zbunjenost, potreba za blizinom koju nikada nije imala. Unatoč tome, nije bila izgubljena u ogorčenosti.
Njezina je poruka bila jasna: “Nije bio savršen otac, ali voljela sam ga na svoj način.” U njezinim nastupima i javnim nastupima često se osjećao pokušaj razumijevanja, a ne osuđivanja. To je ono što je publika prepoznala i zavoljela – autentičnost, ranjivost i iskrenost. Sandra se često suočavala s usporedbama s ocem – izgledom, glasom, pa čak i načinom izražavanja emocija. No jasno je naglasila da želi izgraditi vlastiti identitet, biti više od nečije kćeri – biti svoja, ali nezaboravna. Priča o Ninu Rešiću nije samo priča o još jednom pjevaču s tragičnim završetkom.
Priča je to o jednom vremenu, o čovjeku razapetom između karijere i privatnih obaveza, između slave i stvarnosti. U toj udaljenosti često se gubilo ono najvažnije – obitelj, blizina, prisutnost. Njegova smrt u 43. godini, prije točno deset godina, zatvorila je jedno poglavlje, ali nije ugasila odjek. I danas se pjevaju njegove pjesme, spominju kćeri, sa sve većom pozornošću analizira njegova biografija. Njegovo naslijeđe je neuredno, emotivno, ljudsko – baš kao i on.
U toj složenosti leži autentičnost njegove osobnosti. Nino Rešić nije bio idealan, ali je bio pravi. Njegove mane nisu izbrisale njegove vrline. Njegova odsutnost nije poništila njegova djela. Njegove pjesme, njegove kćeri i oni koji ga se sjećaju – drže ga u životu. I možda je to najdublja poruka: Sjećanje ne živi u savršenim pričama, već u iskrenim, kontradiktornim, ljudskim fragmentima. A Nino je ostavio mnogo takvih fragmenata – i još uvijek sviraju, tiho, ali postojano.
