Massimo Savić bio je jedan od najistaknutijih muzičara na prostoru bivše Jugoslavije, poznat po svom prepoznatljivom glasu, emocionalnoj interpretaciji i elegantnom muzičkom stilu. Rođen je 6. juna 1962. u Puli, a odrastao je u Zagrebu.
Regionalna muzička scena je u posljednjih nekoliko godina izgubila veliki broj vrsnih umjetnika, posebno kada je riječ o pop i rock muzici. Jedan od njih, koji je ostavio neizbrisiv trag, bio je i Massimo Savić – interpretator profinjenog stila, izražajne emocije i duboke muzičke elegancije. Njegova smrt u prosincu 2022. godine nakon kratke, ali teške borbe s karcinomom pluća ostavila je ogroman vakuum u muzičkom prostoru bivše Jugoslavije.
- Okolnosti njegovog posljednjeg koncerta, održanog 5. studenog 2022. u zagrebačkoj Areni, dodatno potvrđuju njegovu nevjerovatnu hrabrost i profesionalnost. Iza pozornice bili su spremni liječnici i medicinski tim koji je pratio svaki njegov korak, spremni intervenirati u slučaju pogoršanja. Ta činjenica oslikava Massima kao ne samo umjetnika, već i borca koji nije odustajao ni kad mu je tijelo slalo signale da treba stati.
Novinar Roman Bolković u jednoj svojoj objavi zabilježio je detalje ovog heroizma, podsjećajući nas na veličinu čovjeka koji je znao da je kraj blizu, ali nije želio otići bez da još jednom da sve od sebe. Massimo je rekao: „Doktore, ja ću održati taj koncert s vašom ili bez vaše podrške. To je, ponavljam, koncert mog života.“ I bio je – ne samo njegov, već i koncert svih nas koji ćemo ga pamtiti kao umjetnika koji je posljednjim dahom otpjevao najdublje istine o životu i ljubavi.
Njegova muzička karijera započela je osamdesetih godina kada je postao frontmen grupe Dorian Gray, koja se isticala po sofisticiranom zvuku i estetici novog vala. Grupa je ostavila snažan trag sa pjesmama poput Sjaj u tami, ali se brzo raspala, nakon čega je Massimo započeo solo karijeru.
Massimo nikada nije kasnio na koncert, nikada nije otkazivao nastupe, a ovaj posljednji, odrađen s drenom na plućima, svjedoči o njegovoj posvećenosti publici. Taj nastup nije bio samo još jedan koncert – bio je simbol, testament njegove ljubavi prema muzici, pozornici i ljudima koji su ga voljeli.
Kada su svjetla dvorane nakon koncerta ugašena i kada su se posljednji tonovi razlili kroz tišinu, ostala je praznina. No, ostalo je i nešto veće – naslijeđe koje nadilazi fizičku prisutnost. Massimov glas, poput jeke, lebdi prostorima, kao glas bez tijela, vječan u svojoj iskrenosti i ranjivosti.
Svaki put kad na radiju čujem njegov glas, ne mogu da ne pomislim da i dalje pjeva za nas, negdje, s one strane reflektora. Massimo nije bio samo izvođač, bio je glasnik emocije, čovjek koji je znao kako zvuči istina kada se pretoči u stih i melodiju. Njegov posljednji koncert bio je istinski koncert postojanja – koncert koji zovemo život.
Zbogom, Massimo. Ostaješ s nama – kroz pjesmu, tišinu i sjećanje.
Njegova muzika bila je prožeta emocijama, često melankolična, ali uvijek duboko iskrena. Massimo je bio poznat po tome da svaki nastup doživi kao poseban susret s publikom – pažljivo birajući pjesme, aranžmane i interpretaciju.
