Za naš današnji članak, izabrali smo jednu jako emotivnu priču, a koja nam dolazi iz Srbije. Naime, ona nam zorno pokazuje, kako je moguće da se uz puno hrabrosti i motiva svladaju neke životne poteškoće…..
Još od samog rođenja, život Tamarin nije tekao utabanim stazama. Rođena s čak 24 prsta, vrlo rano je postala svjesna svoje fizičke različitosti. Iako je kao dijete vjerovala da su svi jednaki i da razlike nisu bitne, realnost je bila drugačija. Tek kada je počela da se susreće s reakcijama drugih, počela je osjećati teret te posebnosti. „Kao mala nisam razmišljala o tome da sam drugačija, dok mi drugi nisu to pokazali“, iskreno se prisjeća.
Djeca su je često gledala sa znatiželjom, brojala njene prste, a pogledi ispunjeni čuđenjem ostavljali su trag. Osjećala je sram, pa je, kako kaže, poželjela da sakrije svoju različitost. Taj period obilježio je njen pokušaj da se „uklopi“, da postane ono što društvo smatra „normalnim“.
Najveću unutrašnju borbu doživjela je kad je donijela odluku da se podvrgne operaciji uklanjanja viška prstiju. Iako su prsti fizički nestali, emocije nisu. „Bol nije otišao s njima“, rekla je. Umjesto da osjeti olakšanje, nastupila je tišina, povlačenje, i osjećaj da je najbolje da bude neprimjetna. Međutim, ta unutrašnja borba nije dugo trajala. Sa svojih šesnaest godina, Tamara je odlučila preokrenuti narativ: umjesto da se fokusira na sopstvene rane, počela je pomagati drugima.
Unatoč ličnim izazovima, Tamara je nastavila da gradi svoj život na znanju i sportu. Danas studira na čak dva fakulteta – Ekonomskom u Nišu i Pravnom u Kosovskoj Mitrovici. „Znanje otvara vrata koja snaga ne može“, ističe, jasno pokazujući koliko vjeruje u moć obrazovanja. Posebno ju je inspirisala pravda i želja da se bori za slabije, što je oblikovalo njen izbor fakulteta.
Ljubav prema sportu usmjerila je ka karatiju. Iako joj je povreda prekinula takmičarsku karijeru, nije odustala. Umjesto toga, otvorila je vlastiti karate klub pod nazivom „Zmaj“. Taj klub nije samo prostor za fizičku aktivnost – to je škola karaktera. Kroz „Zmaj“, Tamara uči djecu disciplini, poštovanju i samopouzdanju, istovremeno ih pripremajući za život, ne samo za borbu.
Samo godinu nakon životne prekretnice, Tamara je započela svoju humanitarnu misiju. Sa 16 godina, izgradila je kuću za jednog starijeg čovjeka. Bio je to trenutak koji je označio početak nečeg većeg. „Od tada, sve je postalo ozbiljno“, priznaje. Kroz brojne akcije, nailazila je na prepreke, nerazumijevanje, pa čak i izdaje, ali nikada nije odustala. „Uvijek sam slušala svoje srce“, kaže, i upravo je to bio njen kompas.
Jedni od najtežih trenutaka u njenoj misiji bili su oni koji su uključivali djecu. Iskustvo sa djevojčicama iz Subotice, koje su godinama bile ismijavane i isključene, ostavilo je dubok trag. „One sada znaju da nisu same“, govori sa suzama u očima. Tamara nikada nije samo pružala materijalnu pomoć – njezin cilj je bio da vrati vjeru, da pruži emociju, podršku, nadu.
Njeno putovanje odvelo ju je i daleko izvan granica Srbije. U Africi je radila na projektima izgradnje bunara, pomažući djeci koja su svakodnevno morala da donose zagađenu vodu iz udaljenih izvora. Upravo tamo, kaže, pronašla je ljubav kao najveću silu. „Nisu tražili ništa, samo da ih pogledam, da ih primijetim. Oni su promijenili moj život“, priznaje kroz osmijeh.
Tamara je danas i spisateljica u pokušaju – ili bolje rečeno, u procesu. Radi na knjizi koju opisuje kao „knjigu koja boli, ali i grli“. Cilj joj nije samo podijeliti priču, već i podići one koji su na ivici, koji misle da su zaboravljeni. Vjeruje da njeno iskustvo može biti most za mnoge – da ih vodi iz tame u svjetlo.
Iako je već mnogo postigla, Tamara ne planira da stane. „Želim da pružimo ruku još većem broju ljudi“, izjavljuje odlučno. Kombinacijom prava i ekonomije želi razviti snažnije mehanizme pomoći, sisteme koji će dugoročno podržavati ljude u potrebi. Njen cilj je jasan – da nada postane opipljiva stvarnost za što više ljudi.
