U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednoj djevojci iz Srbije, a koja je pravi putokaz, kako se treba živjeti i boriti za bolje sutra…
Tamara Misirlić, mlada Vranjanka, ima beskrajan kapacitet za ljubav prema potrebitima. Sa samo 22 godine suočila se s brojnim izazovnim iskustvima, a upravo su je ti trenuci potaknuli da se upusti u humanitarne napore i unese radost u živote mnogih pojedinaca. Formativno djetinjstvo koje je pridonijelo razvoju njezine otpornosti. Tamara, koja je rođena s 24 prsta, odmalena je prepoznala svoju posebnost. Kako je sazrijevala, postajala je sve svjesnija da njezine fizičke razlike izazivaju različite reakcije okoline.
“Kao dijete ne razmišljaš o tome da si drugačiji dok drugi to ne istaknu”, razmišlja Tamara o slučajevima kada su je djeca u čudu gledala, brojala prste i bila nesigurna u odgovor. – Htio sam sakriti prste, asimilirati se s vršnjacima. Najizazovnije razdoblje za Tamaru došlo je kada je donijela odluku o operaciji. Dok njezini fizički prsti više nisu bili prisutni, emocionalna bol se zadržala. Suprotno njezinim očekivanjima, operacija joj nije dala mir koji je tražila. Umjesto toga, osjetila je duboki osjećaj praznine i odlučila se povući u sebe, misleći da je bolje ostati neprimijećena. Međutim, sa šesnaest godina došla je do prijelomne točke.
Umjesto da se usredotoči na vlastite percipirane razlike, Tamara je svoje napore preusmjerila prema pomaganju onima koji su bili mnogo manje sretni od nje. Osnaživanje kroz obrazovanje i atletiku. Unatoč brojnim izazovima s kojima se suočavala, Tamara nije htjela stagnirati. Trenutno je upisana na dva fakulteta: Ekonomski fakultet u Nišu i Pravni fakultet u Kosovskoj Mitrovici. “Vjerujem da znanje otvara vrata koja sama moć ne može”, kaže ona, pojašnjavajući da je njezina odluka bila motivirana njezinom strašću za pravdom i zalaganjem za druge. Štoviše, njezina dugogodišnja želja za bavljenjem sportom ostvarila se kroz angažman u karate klubu.
Nakon ozljede koja joj je prekinula natjecateljsku karijeru, Tamara je odlučila prijeći u trenersku karijeru te je osnovala sportsku školu “Zmaj”. Ovaj klub služi kao sredina u kojoj se djeca uče vrijednostima discipline, hrabrosti i poštovanja. Izraz “Zmaj” pojavio se kao prikaz njezine predanosti pružanju djeci šanse za napredak i razvoj, ne samo u fizičkom smislu, već iu njihovom emocionalnom i psihičkom razvoju, kroz sport i obrazovanje. Početak humanitarnog rada: Pomoć onima kojima je najpotrebnija.
Tamarino početno iskustvo s humanitarnim naporima dogodilo se u dobi od 16 godina, tijekom koje je izgradila dom za starijeg gospodina. Od tog trenutka sve je postalo ozbiljno. Prepoznajući duboku potrebu da pomaže drugima, nastavila je s organizacijom brojnih inicijativa, nailazeći na raznim izazovima na tom putu. “Povremeno sam se suočavala s napuštenošću i izdajom, ali sam dosljedno slušala svoje srce. Unatoč golemim preprekama na koje je nailazila, stalno je pronalazila snagu da ustraje, vjerujući da je pomaganje drugima bitan aspekt njezine životne svrhe. Najznačajnije emocionalne poteškoće. Tamara kaže da su joj najizazovnija iskustva bila u slučajevima kada je promatrala nepravdu i patnju djece.
“Djevojke iz Subotice, koje su se kroz život suočavale s ismijavanjem i odbacivanjem, sada shvaćaju da nisu same, da nisu nevoljene. Osvrćući se na te trenutke s dubokom emocijom, Tamara naglašava da je borba za svakog pojedinca nadilazila puku materijalnu pomoć, već se suštinski radilo o vraćanju nade. Njezini humanitarni napori proširili su se i na Afriku, gdje se posvetila izgradnji bunara za djecu koja su bila prisiljena svakodnevno crpiti zagađenu vodu iz udaljenih jezera. U svom iskustvu u Africi otkrila je da je ljubav najstrašnija sila koja postoji. “Nisu tražili ništa od mene, samo moje priznanje, moje priznanje. Oni su promijenili moj život.” Knjiga služi kao sljedeći korak naprijed. Tamara je otkrila svoj knjiški pothvat koji želi biti “knjiga koja osjeća, koja boli, koja grli, koja motivira”.
Njezina motivacija za pisanje proizlazi iz osobnih iskustava i uvjerenja da njezina priča može poslužiti kao inspiracija drugima. Ona zamišlja da knjiga bude podrška pojedincima na rubu društva, kao i onima koji osjećaju nedostatak nade. Zamišljanje budućnosti: davanje još većeg doprinosa. Tamara se namjerava nastaviti truditi bez pauze. Unatoč značajnim dosadašnjim postignućima, nastoji još više proširiti svoj doseg. “Želja mi je da se povežemo s više pojedinaca. Da utjelovimo nadu.” Gledajući unaprijed, zamišlja kombiniranje svoje strasti prema pravu i ekonomiji kako bi ostvarila još veći utjecaj na društvo.
Zaključak Tamara ilustrira izvanredan utjecaj koji snaga volje i istinska želja da se pomogne drugima mogu imati na značajnu transformaciju u životima brojnih pojedinaca. Iako je njezino putovanje bilo ispunjeno poteškoćama, dosljedno je pokazivala da je izvedivo patnju pretvoriti u otpornost i usmjeriti tu otpornost prema pomoći onima kojima je najpotrebnija. Njezin doprinos humanitarnoj pomoći, obrazovanju i sportu ostavio je dubok dojam i nema sumnje da će njezin život nastaviti nadahnjivati i motivirati nebrojene buduće generacije.
