U Srbiji je već odavno trend odlazak mladih sa sela u gradove i iz tog razloga manja mjesta ostaju pusta. Muškarci koji se odluče da ostanu na svojoj očevini ne mogu da pronađu suprugu koja je voljna živjeti na selu.
Znate li da razne agencije u Srbiji sklapaju brakove s pojedincima iz Albanije, naplaćujući naknade od 3.000 do 5.000 eura? Društveni mediji prepuni su mješavine pozitivnih i negativnih iskustava u vezi s ovom praksom. Među Srbima, posebno onima u ruralnim krajevima, postoji sve veći trend ženidbe Albankama i zasnivanja obitelji. Prije nekoliko godina pozornost javnosti zaokupila je priča obitelji Timotijević iz Gornjeg Ojkovca.
- Lajtiha je odlučila da se uda za Radosava, čak i uz neizvjesnost koja ju je čekala. Ubrzo joj je svekrva dala ime Zorica, a u kući Timotijevića dobila je troje djece. “Dok mi je srce puno, duša me boli zbog odsustva djece. Kad me ljudi spominju, ne kažu ‘onaj što je oženio Albanku’, nego ‘onaj s glavom’, ističući Broj tri. Osjećam se kao da držim čuda, a ne djecu; ja sam prvi iz kojeg se čuo dječji plač, a ja ću biti posljednji koji će ljuljati kolijevku”, kaže Radosav Timotijević, poznat i kao Zogin – Zoričin, u intervjuu za Blic.
Povremeno je osjećao duboku čežnju za Radosavom, želeći život u društvu radije nego da zauvijek ostane samac. Iako je bilo djevojaka koje su mu bile željne društvo, nijedna nije pokazala interes za život na selu. Privlačila ih je privlačnost gradskog života i činilo se da je svima u štali bila draža titula gradske djevojke nego seoske djevojke. Timotijević se suzdržao od prosuđivanja; on razumije da se nitko nikada ne bi mogao usporediti sa Zogeom. Priznajući tešku stvarnost ruralnog života, on shvaća želje žena u gradu i poštuje njihove izbore. Radosav prepričava svoj put do Čačka, gdje je naišao na Albanku koja je podijelila fotografiju svoje sestre.
Napomenuo je da bi… Nakon toga se zaputio u Albaniju i zaprosio Zogea, koja je bila dvanaest godina mlađa od njega. Prihvatila je njegov prijedlog. Nakon što su se s njom vratili kući, njegovi roditelji Jela i Slobodan bili su oduševljeni i izrazili oduševljenje. Zoge je donio golemo olakšanje u njihova srca, a njihovo se uzbuđenje samo pojačalo kako su djeca počela pristizati. Izazovan planinski krajolik, zajedno s lokalnim jezikom i neravnim terenom, predstavljao je značajne prepreke za njegovu ženu.
Tijekom godina, napominje Radosav, postigla je impresivnu petu razinu znanja srpskog jezika. “Oko sebe vidim nepregledne ravnice, dok se brda protežu u nedogled. Odrasla sam uz more, gdje zime nema, ali ovdje snijega zna nakupiti do kukova. Selo me ne plaši, tamo sam odrasla. Kao majka troje djece i jedina s malom djecom na ovom području, tvrdi da su njezini životni uvjeti podnošljivi, bilo da je ovdje ili negdje drugdje. Prilikom posjete domaćinstvu Timotijevića, kćerku i unuke iz Albanije srdačno su hvalili njeni svekrvi, koji su o njoj imali samo pozitivne osjećaje.
Zoge posjeduje vještine mužnje krava, kuhanja mlijeka i proizvodnje sira. Kao talentirana zlatarka, radi zajedno sa svojim suprugom na raznim poslovima, uključujući krojenje, tkanje, pripremu i čišćenje. To je tipična pojava u ruralnim zajednicama, posebno za obitelji koje se oslanjaju na poljoprivredu. Osim ovih obaveza, prisutan je i aspekt poroda. Promatrati Zoricu kako vješto upregne volove uistinu je nezaboravan doživljaj. Ona me prati u šumu skupljati drva za ogrjev ili krčiti put kolima. Tijekom prošle zime razbolio nam se sin, pa smo morali putovati dva i pol kilometra kroz dubok snijeg.
Nosio sam ga neko vrijeme dok nisam trebao napraviti pauzu, a tada ga je ona uzela i ljuljala u naručju. Upozoravao sam je, “nemoj, trudna si, ne smiješ to raditi”, ali nije pokazala brigu. Zanimljivo, ona se mogla brže kretati dok ga je nosila od mene, a Timotijević se duboko divi svojoj supruzi. Bojan, Dobrivoje, Jovana, Radosav i Zoge odlučili su se oko djece: ova situacija više nije praktična. To nije zbog nedostatka financijskih sredstava; dragovoljno bi se mučili dan i noć kako bi olakšali svoj teret kako bi imali više djece, čak i ako bi to značilo hraniti ih vlastitim rukama.
Međutim, to je drugo pitanje. Najbliža škola nalazi se sedam kilometara u Jasenovu, na pola puta kroz šumu. Naše dijete se približava dobi za školu i moramo ih poslati pojedinačno dok očekujemo njihov povratak. No, četvrto i peto dijete čine se manje značajnima. U idealnom slučaju, ceste bi bile dovoljno slobodne da se možemo voziti, ali u postojećoj situaciji to je neizvodljivo, sliježe ramenima Radosav.