U nastavku naqšeg današnjega vikend članka, donosimo vam jako zanimljivu i korisnu priču, a koja nam dolazi iz susjedne Srbije….
Radomir Đoković rođen je u selu Dobrača, duboko u brdima ariljskog kraja. A ispreplitanje triju tema: ljubavi, žrtve i boli – priča o njegovoj sudbini zaokupila je maštu mnogih kada je odlučio otići dalje po životnu družicu, Albaniju. A u gotovo naslijepo sklopljenom braku rodila se prava obiteljska sreća, ali i golema tragedija. Radomir je ostao daleko od gradova i vodio je usamljen i skroman život. Pošto nije pronašao nijednu djevojku u svom kraju, odlučio je pronaći ženu spremnu živjeti usred planinskih cesta i polja.
Našao je Line, Albanku, druge vjere, jezika i običaja, koja ga je vidjela tek na dan vjenčanja. Ipak, od tog trenutka gore započeli su zajednički život puni međusobnog poštovanja i truda. Naučila je jezik, prihvatila vjeru i srpske običaje kao svoje bez ikakvog prethodnog dodira sa srpskim običajima i bila je uzorna supruga i majka dvoje djece koja nisu stajala blizu njenog doma, a ipak su sama započela novi život bez osvrtanja. Nažalost, sve se okrenulo naglavačke 2023. godine. Line je iznenada preminula, ostavivši Radomira i djecu duboko u tuzi i praznini.
Djeca su ostala bez majke, a Radomir bez supruge, bez one koja je u njegov život unosila smisao i toplinu. Danas se u toj maloj, staroj kućici koja prokišnjava osjeća samo tišina. Tuga je duboka – svakodnevica je teška. Samohrani otac sam vodi kućanstvo, čuva djecu, a uz to fizički naporno radi kako bi skupio barem ono najnužnije za život. Njihov glavni prihod dolazi od povremenih plaća i uzgoja malina koji najčešće ne zadovoljavaju sve potrebe. I pored toga, Radomir ne gunđa, već se trudi da djeci pruži sve što može, ne gubeći iz vida koliko su mu važna.
Njegove riječi upućene njegovoj ženi odjekuju ljubavlju i zahvalnošću. ‘’Sreća me pogledala’’, često kaže iako mu život u međuvremenu nije bio previše naklonjen. Onog dana kad je prvi put ugledao svoju djecu, suze radosnice potekle su mu niz obraze jer je slutio da će mu se želja – da ostavi trag, da nastavi svoju lozu – ispuniti. Posebno voli da se pohvali sinom Stefanom, koji se rađao nakon njega u toj kući punih pedeset godina. Bio je to znak novog početka, ali i nade. A danas, bez obzira na sve, Radomir svoju djecu stavlja na prvo mjesto gurajući sve što ima za njih i za sebe – samo ono što je ostalo. Boravak s Lineom nije bio pun ruža.
Prva godina braka bila je godina puna kulturnih poteškoća, iako u svakodnevnim nevoljama. Ipak, želja za obiteljskim životom, razumijevanjem i jedno za drugo zajedno s ispravnim stavom omogućili su im ne samo da prežive nego i da izrastu kako bi se voljeli najdublje. Čak su zajedno uredili i svoj dom, skromno, ali s ljubavlju. A Line se trudila svaku krvavicu sama pripremiti kako bi sve bilo kako nalažu običaji njezina supruga, iako nije odgajana u toj tradiciji. Njezina smrt donijela je tugu, ali i učinila stvari još gorima. Teško je bez posla voditi u prilično siromašnoj kući bez modernih pogodnosti, a to Radomira guta u svakodnevnom žrvnju neadekvatnosti, vlage, izolacije, kao i brige za djecu.
Ali ne klone srcem. Njegovu tihu snagu utjelovljuje sama činjenica da je i dalje uzor oca, onog koji je spreman podnijeti svaku žrtvu i boriti se s njom. Priča o Radomiru Đokoviću više je od osobne tragedije; govori o ljubavi između dva svijeta, spremnosti na premošćivanje razlika i istinskoj žrtvi. Danas, dok susjedi gledaju u njega s poštovanjem, oni / znaju da iza ove šutnje stoji život borbe, rada, tuge i ljubavi koju mnogi nikada neće upoznati. Radomir, sasvim sam sa svojom djecom u tišini planinskog sela, pokazuje kako i najskromniji čovjek može biti heroj.
