Momo Kapor, jedan od najprepoznatljivijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, nosio je u sebi spoj šarma boema i discipline stvaratelja,saznajt više u nastavku…….

Rođen u Sarajevu, djetinjstvo mu je obilježila tragedija – tokom bombardovanja 1941. godine, majka mu je spasila život zaklonivši ga vlastitim tijelom, pri čemu je izgubila svoj. Taj bolni trenutak zauvijek je ostao skriven iza njegovog osmijeha i smisla za humor, kojim je često umanjivao vlastite životne lomove.
- Iako je znao reći kako je „jedini Kapor koji se razveo“, iza šale se krila odgovornost – briga o kćerkama, podrška njihovom obrazovanju i stalno prisutna svijest o roditeljskoj dužnosti. Umjetnost mu je bila najveća strast. Pisao je, slikao, uživao u kafanskoj atmosferi, muzici i društvu. Bio je među onima koji su pomogli da Guča preraste iz skromnog šatora u simbol trubačke muzike.
U njegovom privatnom životu Ljiljana je imala posebno mjesto. Njihov prvi susret u Knez Mihailovoj, a zatim i slučajni susret u Njujorku, bili su početak ljubavi koja je započela kao tajna veza. Godinama su se viđali krišom, dijelili kratke trenutke i bježali od svakodnevice kad god bi mogli. Na kraju, Momo je odlučio da okrene novu stranicu, razveo se i započeo zajednički život s Ljiljanom.
Početak nije bio glamurozan – privremeni boravci u hotelu „Moskva“, sobe s dijeljenim kupatilom, vlažne garsonjere s vešom koji visi iznad glava gostiju. No, malo po malo, selili su se iz jednog stana u drugi, od Bulevara i Kičevske do Skadarlije i konačno Neimara, gdje se Momo vratio u kraj svog prvog beogradskog doma.
- Njihov prešutni dogovor bio je jasan: umjetnost uvijek ima prednost. Ljiljana je s osmijehom govorila kako zauzima „čvrsto drugo mjesto“ iza platna, kistova i rukopisa. Momo je sebe nazivao „lakim piscem“, iako je pisanje smatrao mukotrpnim poslom. Slikarstvo mu je bila prva ljubav, a svakodnevni rituali – od glancanja cipela do urednog početka radnog dana – pomagali su mu da ostane fokusiran.
Nikada nije radio dvije stvari istog dana – ako bi pisao, nije slikao, i obrnuto. Nakon završene knjige prepuštao se platnu, tražeći novu inspiraciju. Uvijek je mijenjao ton i stil, vjerujući da stvaralaštvo mora odražavati i život i maštu.
- Devedesete su donijele finansijsku neizvjesnost – ponekad bi danima čekali da se proda slika ili stigne honorar, a znalo se desiti da sami kupe njegovu knjigu kako bi je poslali prevodiocu. Ipak, putovanja, druženja i stvaranje uspomena uvijek su mu bili važniji od štednje.
Momo Kapor je živio kao što je i pisao – s lakoćom pred drugima, a sa strogoćom pred sobom. Njegov život bio je rukopis koji se stalno dopisuje: prva verzija ispunjena strašću, druga prožeta odgovornošću, a između njih beskrajna potraga za ljepotom i istinom