Prije samo dva mjeseca završila se jedna velika etapa mog života – razvod nakon šesnaest godina braka. Još uvijek mi zvuči nestvarno kada to izgovorim, jer sam zaista vjerovao da će ona biti moja prva i posljednja ljubav. Naša priča počela je gotovo filmski – s osmijehom koji je promijenio moj dan i moj život. Od prvog susreta osjećao sam da je ona osoba s kojom mogu graditi dom, porodicu, budućnost.
Bili smo mladi, puni snova, i ništa nam nije bilo teško. Početak je bio skroman: mali stan, krediti, snalaženje od mjeseca do mjeseca. Ali imali smo jedno drugo. U tom periodu nismo trebali luksuz da bismo se osjećali bogato. Naša sreća bila je u sitnicama – u zajedničkom kuhanju, dugim razgovorima, u smijehu koji je ispunjavao naš mali prostor.
- Godinu dana kasnije vjenčali smo se. To nije bilo glamurozno vjenčanje, ali je za mene bilo savršeno. Gledao sam je kako pleše u bijeloj haljini i znao da sam pronašao svoj dom. Bio sam siguran da nas ništa ne može pokolebati.
Kada su došla djeca, osjećaj pripadnosti postao je još jači. Držao sam svoje prvo dijete u rukama i shvatio da sada imam svrhu koja nadilazi sve moje snove i planove. Ona je u tom periodu bila nevjerovatna – iako iscrpljena, uvijek je nalazila snagu da čuva toplinu našeg doma. Kasnije se rodilo i drugo dijete, i činilo se da je naša kuća ispunjena svim što smo ikada željeli.
- Ali, život ne ide uvijek onako kako zamišljamo. Negdje usput počeli smo se gubiti. To nisu bili veliki lomovi, već sitne pukotine koje su rasle polako, gotovo neprimjetno. Započelo je umorom, nedostatkom vremena jedno za drugo, razgovorima koji su postajali sve kraći. Ona je imala svoje brige, ja svoje. Djeca su postajala centar naših života, a mi smo prestali biti centar jedno drugom.
Dugo sam vjerovao da je to prolazna faza. Govorio sam sebi: “Kada prođe ovaj period, kada djeca porastu, kada se smanje obaveze, opet ćemo se naći.” Ali godine su prolazile, a između nas se stvarao zid. Ponekad bismo ga pokušali preskočiti – odemo na putovanje, organizujemo večeru, pokušamo razgovarati. No, svaki put bismo se vraćali u isti krug.
Na kraju je došao trenutak kada sam shvatio da živimo kao cimeri, a ne kao partneri. Nije bilo više onih dugih pogleda, onog smijeha, ni osjećaja sigurnosti koji smo nekada imali. Bilo je poštovanja, ali nije bilo ljubavi. I tada smo oboje priznali ono što smo godinama izbjegavali – da se više ne pronalazimo.
- Razvod nakon šesnaest godina braka nije samo papirologija i sudnica. To je osjećaj da ti se ruši život kakav si poznavao. To je praznina u kući kada djeca odu kod nje ili kod mene. To je tišina koja odzvanja tamo gdje je nekad bio smijeh. To je bol koji ne znaš gdje da smjestiš, jer nije samo gubitak partnera – to je gubitak dijela sebe.
Ali u isto vrijeme, razvod je i olakšanje. Shvatio sam da ponekad ljubav znači pustiti drugoga, umjesto siliti nešto što odavno ne postoji. Naučio sam da nije kraj svijeta završiti priču koja više ne ispunjava. Možda je to početak nečega novog – za mene, za nju, za našu djecu.
- Danas, dva mjeseca poslije, još uvijek učim kako živjeti sam. Učim kuhati za jednoga, učim da prihvatim tišinu, učim da budem otac na drugačiji način. Nije lako, ali osjećam da sam živ. Iako je bol još tu, polako pronalazim snagu da gledam naprijed.
Na kraju, ne žalim. Šesnaest godina donijelo je mnogo lijepih trenutaka, i bez obzira na kraj, oni su bili stvarni. A to je nešto što niko ne može izbrisati
