Nakon šesnaest godina zajedničkog života, momak se našao u situaciji kakvu nije očekivao. Njegova supruga; Nije živio odvojeno, već je dijelio svakodnevicu, uspone i padove s onima koje je odlučio ostaviti. Obavijestila ga je da više ne osjeća ljubav prema njemu. Ta kratka, jedina rečenica bila je poput iznenadnog udarca i bila je vrlo bolna.
Isprva je mislio da je to samo privremena zbunjenost, trenutna kriza koja se može riješiti razgovorom ili vremenom. No, kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno da je udarac bio konačan. Uslijedio je vrtlog emocija. Sve što je mislio da je stabilno i sigurno počelo se urušavati.
Njegov je um bio ispunjen tugom, gubitkom, pa čak i malom krivnjom. Počeo je prolaziti kroz sve trenutke u kojima se mogao dobro zabaviti – kada je mogao biti zahvalan, upitao ga “Kako si?” i osjetiti umor u očima svog životnog partnera, ali on je bio zaokupljen poslom, obavezama i potragom za financijskom sigurnošću. Tek u samoći je saznao koliko je bio daleko od one koju je najviše volio. Možda najizazovniji dio razvoda zapravo mu je udaljenost od djece. Dugo ih je navikao imati svaki dan, a sada ih tek tu i tamo baci pogled, obično vikendom. Pokušao je u te kratke sastanke ugurati tjedni posao, ali u sebi je znao da to nije dovoljno.
Naučio je da biti otac znači mnogo više od samo pružanja doma i sigurnosti, već i biti tu da ih sasluša, razumije i podrži u najosjetljivijim trenucima njihovog odrastanja. Razvod je sa sobom nosio ne samo emocionalne, već i materijalne posljedice. Sve ono na čemu su godinama radili da bi stekli stan, kuću, auto – morali su podijeliti. Isprva je mislio da mu je to još jedan udarac, no na kraju je shvatio da mu te stvari više nisu važne. Oni nisu bili simboli stvaranja, već podsjetnici na ono što je netko izgubio. Pokušao je promijeniti svoje vrijednosti i pronaći vrijednost u vrlo malom: dugim šetnjama, otvorenim razgovorima i smijehu koji je dijelio sa svojom djecom. Povratak nakon posla u prazan stan postao je svakodnevna bitka. Umjesto žamora i obiteljske vreve vladala je samo tišina.
Činilo se da sve u prostoru visi od sjećanja i svaka me stvar podsjećala na ono čega više nije bilo. Ali u dubokom osjećaju gubitka, odlučio je ne prepustiti se potpunom očaju. Počeo je dijeliti s prijateljima kako bi stekao utjehu i razumijevanje te je na kraju potražio stručnu pomoć u pokušaju da se nosi s obiljem emocija koje su ga preplavile. S vremenom se promijenio. Naučio je biti sam bez osjećaja usamljenosti. Otkrio je da nije slabost priznati da te nešto boli i tražiti neku vrstu podrške. Stvorio je bliže veze s okolinom – s rodbinom, prijateljima, ali prije svega s djecom. Naučio je biti tu, slušati bez osuđivanja i iskazivati ljubav i pažnju kroz male svakodnevne radnje.
Ožiljci još nisu svi zacijeljeni, ali danas on hoda putem s više poniznosti. Naučio je da ništa u životu ne treba uzimati zdravo za gotovo, a ponajmanje ljubav. Sada zna koliko je važno njegovati odnos, ne samo velikim akcijama, već i pažnjom i onom vrstom razumijevanja koja se rađa kroz otvoreni dijalog. Ono što on kaže je jednostavno, ali duboko: ne zaboravite voljeti – iskreno, prisutno, svaki dan. Jer ono što se ne njeguje obično umire i tada je ponekad prekasno da se izgubljeno vrati.
