Prevare su u današnje vrijeme, postale i više nego uobičajena stvar. Međutim, nekada prije, to je bilo jako rijetko, a kada bi se saznalo za istu, odmah bi uslijedio razvod braka….
Varanje predstavlja značajnu prepreku za povrijeđenog partnera; Iako se možda ne čini uvijek kao teška faza, mnogi se pojedinci na kraju prepuste očaju i dožive depresiju. Svaki bi se odnos trebao temeljiti na uzajamnom poštovanju, razumijevanju i uvažavanju, ali varanje ne koristi nijednoj strani. U ovom članku želimo prikazati konkretan slučaj u nadi da će vam pomoći.
Događaji su počeli jedne kasne večeri, pod utjecajem alkohola, kada sam počinio djelo koje je rezultiralo trajnim gubitkom osobe koju sam najviše cijenio. Bio je to prolazan trenutak obilježen slabošću, glupošću i samosabotažom. Nakon povratka kući, dokazi od te noći bili su nepogrešivi – mrlje od crvenog ruža na mojoj košulji nisu nudile nikakvu priliku za prijevaru. Gledala me ravno u oči, ne postavljajući nikakva pitanja. Otkrio sam joj istinu. Nisam tražio opravdanje za svoje postupke, niti sam tražio izgovore. Posljedice koje su uslijedile prihvatio sam kao potpuno zaslužene. Njezin odgovor, iako nije bio agresivan, bio je duboko dojmljiv.
Nije povisila glas, nije bacala predmete, niti me fizički napala. Umjesto toga, jednostavno je plakala. Suze su joj tekle niz lice, a glas joj je podrhtavao dok je izgovarala rečenicu koja će mi zauvijek ostati urezana u sjećanje: “Ne mogu te više gledati.” To su bile posljednje riječi koje mi je uputila. Tišina koja je uslijedila pokazala se bolnijom od bilo kojeg ispada. Otišla je sljedećeg jutra. Nije bilo dramatičnih scena, prijetnji, teatralnosti. Spakirala je svoje stvari i nestala iz mog postojanja. Ostala sam sama, opterećena svojom krivnjom i suočena s tišinom koju nisam znala kako riješiti. Nisam znao gdje je, niti sam ga pokušavao locirati. Osjećao sam da nemam pravo tražiti objašnjenje niti tražiti oprost.
Vjerovala sam da sam ga izgubila za sva vremena. Vrijeme je nastavilo svojim tokom, a rana je ostala nezacijeljena. Nosio sam njezino sjećanje poput nepopustljivog utega koji nisam mogao odbaciti. Tada se dogodio nepredviđeni događaj. Dok sam hodao ulicom, naišao sam na poznati lik — njezinu majku. U društvu dječačića, punog života, blistavog i znatiželjnog izraza lica, privukla je moju pažnju. Potaknuta čistom znatiželjom, a možda i duboko ukorijenjenom čežnjom, raspitala sam se o djetetovu identitetu. Susrevši moj pogled izravno, odgovorila je: “To je Anin sin.” Dočekala me potpuna tišina.
Riječi su mi odjekivale u mislima, ostavljajući me u nevjerici u ono što sam upravo susreo. Zamislio sam da je Ana u blizini, možda samo izvan vidokruga. Raspitujući se gdje je, dobio sam odgovor koji me oštrom preciznošću sasjekao do srži: “Anna je umrla pri porodu.” Našao sam se u stanju zbunjenosti, pokušavajući shvatiti značenje njezinih riječi. Objasnila je da je Ana, kada je otišla iz mog života, već bila u trećem mjesecu trudnoće. Od nje nije bilo nikakve komunikacije; Otišla je bez poruke. Noseći naše dijete, otišla je, a ja sam ostala potpuno bez svijesti. Mladić pokraj nje, nevin u događajima koji su se zbili, bio je moj sin – moje dijete, kombinacija Anne i mene.
Život koji sam ugrozio svojim postupcima sada je stajao preda mnom, neočekivano, nepripremljen i lišen ikakvog izbora. Taj dječak trenutno živi sa mnom. Njegujem ga, učim ga i volim ga dublje nego što sam ikada mogao zamisliti. U njegovu pogledu vidim nju — vidim Annu. Prepoznajem što sam izgubio. Njena bit prisutna je u svakom njegovom osmijehu. Kad god me pogleda, pitam se bi li bila ponosna na moj trud. Pokušavam poboljšati sebe, zbog njega, zbog nje i zbog nas koji više nismo tu. Ana ostaje stalno prisutna u mojim mislima. Sjećanja na nju i dalje su živa.
Svaki smijeh, svaki pogled i svi trenutci koje smo zajedno dijelili žive u mojim mislima, zasjenjeni žaljenjem zbog vlastitih nedostataka koji su doveli do njihove smrti. Gubitak koji sam pretrpjela je nenadoknadiv, a osoba koja nisam uspjela postati više se ne može vratiti. U sadašnjem trenutku, dok živim životom koji nije bio dio mog izvornog dizajna i pokušavam ispuniti ulogu oca u njezinoj odsutnosti, jedno jedinstveno pitanje odjekuje u mom umu: Koliko pojedinaca mora podnijeti gubitak prije nego što doista počnu cijeniti ono što posjeduju dok je u njihovim rukama?
